Naučili su to od franačkih misionara.

Uz latinsku pismenost što su je dobili od franačkih misionara, Hrvati i svi oni koji će to postati dobili su pismenost i pisme-nu kulturu i iz škole solunske braće.

Rat će sveukupno trajati nešto malo više od deset godina ne radi protivničke snage nego radi potrebe franačkih vojski da guše saske bune.

Na tom tragu nastalo je 1515. djelo francuskog humanista Aymara Du Rivali Historia iuris civilis et pontifici. [ 57 ] Pravnik Francois Hotman u svome će djelu Francogallia zastupati gledište kako je Francuska njegova vremena rezultat franačkih, a ne rimskih ustanova, te da su Franci bili germanski narod koji nije došao u doticaj s rimskim pravom.

Formirana je na području povijesne pokrajine Falačke koja je u prošlosti bila teritorij franačkih Salijaca.

Prvi dodir Hrvata s pismenošću bio je latinskim slovima, iniciran primanjem kršćanstva (iz franačkih kristijanizacijskih središta).

Tada Hrvati na tom području priznaju vlast franačkih careva, a 821. se njihov vladar Borna naziva " Dux Dalmatiae atque Liburniae ".

Godinu dana poslije osvajaju Ravennski egzarhat, no nakon dvaju franačkih vojnih pohoda moraju se 756. odreći Ravenne.

Bio je u službi franačkih vladara, najprije Pipina Maloga, a zatim Karla Velikoga.

Tu su išli pokraj franačkih i bagibarijskih granica te se našli u zemljama nekoć nazivanim Recija i Norikum, kud su skoro stigli u krajeve pod vlašću Valjuha, slovenskog kneza i saveznika Samova, po tome i njihova saveznika.

Pa kao što Hrvati sigurno nisu naj-naj-najstariji europski narod (kajgod), niti genetski europski nadljudi (sačuvaj nas bože srpskog junaštva i hrvatske neoarijevštine), tako i prvi hrvatski knezovi nisu bili ništa više do lokalni upravitelji udaljenih istočnih franačkih pokrajina, mrvicu imućniji war lordovi, šerifi/poglavice/četovođe/vojvode koji su se istakli silom, i svojim većim posjedima i/ili pljačkom bili u mogućnosti financirati vlastitu četicu opremljenih ratnika/konjanika, odnosno privatnu vojsku koja im je osiguravala primat na određenom teritoriju.

Ovaj ogrtač je dospio u posjed franačkih kraljeva i oni su ga čuvali kao relikviju.

Iz franačkih je izvora poznato da Borninog nećaka Vladislava za kneza Dalmacije i Liburnije 821. godine bira " narod ", a izbor potvrđuje car Ludovik I.

Bio je zlatar i izrađivao je kovani novac u vrijeme franačkih kraljeva Klotara II. i Dagoberta I., a bio je i njihov cijenjeni savjetnik.

Ti su Sklavi (ni) došli na teritorij Dalmata, dakle i u splitsku okolicu, uz franačku suglasnost u prvim desetljećima IX. stoljeća. [ 2 ] Iz stilizacije franačkih izvora očito je da su u drugom desetljeću IX. stoljeća na teritoriju Dalmat (in) a živjeli: 1. doseljavani Hrvati (Sklavini), 2. Romani u gradovima (ponekad nazivani i Latini), i 3. u zaleđu neromanizirani starosjedioci Dalmati (ni).

U vremenskom lûku od prvih franačkih sukoba s Avarima do Ljudevitove pobune, razmatrao je odnose Karolinga prema Bizantu, te jednih i drugih prema slavenskim i bugarskim vojnopolitičkim elitama na međuprostoru dvaju carstava.

O starim Mađarima kao znanstveno potvrđene činjenice citira sve negativne tvrdnje franačkih kronika.

Međutim, popis franačkih kraljeva svakako treba nadopuniti jer Franačka u doba Merovinga nije stalno bila jedinstveno kraljevstvo nego se više puta raspadala na nekoliko kraljevstava Austraziju, Neustriju itd. kojima svakom su paralelno vladali kraljevi, a onda je najjači od njih u građanskom ratu pobijedio ostale i ujedinio državu i tako nekoliko puta.

Osnovna zasluga za proglašenje nezavisnosti Bijele Hrvatske spada u kratkotrajni panonski politički vakuum nastao povlačenjem franačkih trupa i nemogućnosti moravskih da ih zamjeni.

Vladavina ranih franačkih vladara Faramonda (419. - 427.) i Klodija (427. - 447.) više su mit nego činjenica i njihova povezanost s Merovinzima je upitna.

Sveti Sabor prvo razmotri jeretičko učenje i delanje franačkih misionara u Bugarskoj, koje tamo beše poslao papa Nikola; zatim latinsko jeretičko učenje o Duhu Svetom (Filioque); onda svečano izreče osudu svim ranijim jeresima, pa i ovoj latinskoj novouvedenoj jeresi.

To je bio običaj još u doba franačkih Merovinga.

Tako je bugarski povjesničar Angel Nikolov obradio odnos Franaka prema Bugarima u prvoj polovini 9. stoljeća, otvarajući iznimno zanimljivu mogućnost uočavanja određenih franačkih modela usvojenih pri teritorijalnom uređenju rubnih dijelova rane bugarske države (teritorijalizacija rubnih plemenskih skupina u comitates).

Njegova pobuna protiv nepravde franačkih markgrofova, odnosno namjesnika, odnos s patrijarhom Fortunatom, sukob s knezom Bornom, pobuna Gudušćana koje se obično naziva Gačanima, da se spomenu samo najpoznatiji detalji cijele priče, mogu sigurno i u današnje vrijeme biti zanimljivi motivi.

Kada koncem 8. stoljeća panonska Hrvatska i početkom 9. stoljeća dalmatinska Hrvatska potpadaju pod franačku vlast u našu domovinu stižu franački benediktinski misionarl - opati u svrhu pokrštenja Hrvata I štovanja svetaca iz franačkih zemalja kao Martina, Ambrozija i Krševana.

Njen otac i tri brata krenuli su u bitku protiv franačkih osvajača.

Postojeća srednjovjekovna zbirka uključuje novac bizantskih careva, ostrogotske novce, novce franačkih vladara, ugarsko-hrvatske novce, novce slavonskih banova, bosanskih vladara, novac gradova na istočnoj obali Jadrana (Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik, Kotor), novac nekih talijanskih gradova, kao i veći broj venecijanskog novca.

Kako svi Hrvati nisu ni u vrijeme franačkih misionara prihvatili kršćanstvo, poduzeo je bizantski car Bazilije I. u drugoj polovici IX. stoljeća akciju njihova pokrštavanja.

prvo, svatko imalo obrazovan zna da je " zgodovina slovencev " kritičko izdanje povijesne građe, a ne " nenormalni link "... u kojoj se nalazi niz franačkih i njemačkih isprava koje dokazuju korištenje imena " sclauonia " i na prostoru današnje slavonije: in finibus Sclavinie in loco, qui dicitur Zellina (824. godine), territorium in Sclavinia in loco nuncupante Ipusa iuxta Upusa flumen (837. godine), in partibus Carentaniae Sclauinieque regionis sitas (878. godine), capellam in Sclauinie partibus ad curem nostram que Liburna vocatur (891. godine)

Izbio je pravi rat u kome je Ljudevit dobio desetak franačkih vojski i pobijedio Bornu.