Današnjem gledatelju, bilo stručnom, bilo nestručnom, neobičnim se čini onaj film koji nije montiran, koji nema zvuka i koji nije u koloru. (Ne preskočimo usput, zbog podrazumijevanja često zaboravljenu činjenicu, da su i zvuk i boja na filmu, baš kao i 3 D, tehničko-tehnološki osmišljeni godinama, odnosno desetljećima prije no što su stečeni uvjeti i okolnosti za njihovu najširu primjenu i popularizaciju.) Baš kao što su, navedimo ovdje samo najklasičnije primjere, Sergej Ejzenštejn, Fritz Lang ili Vincente Minnelli svojedobno inovirali i itekako umjetnički iskoristili mogućnosti montaže, zvuka i boje, tako će poneki velemajstor iznaći način da treću dimenziju upotrijebi kao izražajno umjetničko sredstvo.