Vrativši se poganstvu grčkog doba, vremenu događajâ bez povijesne perspektive, onom duboko sredozemnom nevjerovanju u vrijeme i smrt kao posljedicu, Quien je svoj platonizam vidio osjetilima, u prostoru, kao konstrukciju od brojeva, geometrijskih likova i prozirnosti zraka: »Zato i jesu/brojevi zlatni/još i danas/ti što čine/plan prostora,/sklad plave/kupole/nad svakim borom./Po mjeri tijela, čovjeka.« Prepreci podignutoj pred smrti posvetio je poemu Zid svjetlosti, rekvijem strijeljanu mladiću: »Raste/stas tvoje tišine// od žala do sunca/od nekad do nikad.« Nakon Kamenog grada Quien se vraća nezavršenim ostacima svojih Rima iz četrdesetih godina, sonetnom ciklusu Stvaranje svijeta, gdje se tema čita kao postanje ispričano ustima djeteta.