pa nek se svak okrene oko sebe, nek pogleda realno, moja generacija i velik krug mojih prijatelja svi su završili visoke škole, a roditelji radnici kao i što je moj bio, ili dobili stanove ili kuće napravili (ali ne sistemom ključ u ruke). većina, draga moja. to je realnost, a sad što nije valjalo, pa recimo sve drugo, zapošljavanje po ključu kao i sada (samo predznak promijenjen), vojnička i milicijska struja bili privilegirani i bli glavni i drski, dobijali bolje stanove, djeca studentske domove, selo propadalo ali se zato stvaralo radništvo. pa je to bio mali raj za radnike, radilo se u tvornicama, pa malo na selu, djeca školovala. normalno, nacionalno osviješteni i nezadovoljni koji su se bunili njima se sve spoticalo kao neprijateljima. juga je bila centralizirana država koja je morala propasti, politički i nacionalno neuređena, gdje je svak vukao sebi, i gdje je njezino postojanje izgubilo smisao, zbog promjenjenog geopolitičkog stanja, a i nestao je glavni uzrok zbog kojeg je i nastala. prema tome, treba biti realan, i kritičan, i o prošlosti govoriti razumno, a ne sve nevalja, mrak, ovo, ono, pa zato nam i jest ovako što smo mislili da je ono bilo najgore vrijeme.