Prekrdašila sam samu sebe, prerano dovršila sve kaj sam trebala i sad ostatak dežurstva provodim, naravno, na blogeru. i krenula sam tako u iščivanje, razmišljanja o pročitanom, čitanju komentara... ovo iz naslova, za one koji ne znaju, rečenica je koju je Jack Nicholson kao president rekao u Mars Attacks, dvije sekunde prije nego ga je marsovac (marsijanac?) razvalio ko beba zvečku. i čitam ja tako, čitam, i skužim da užasno puno ljudi vrijeđa autore blogova u komentarima, da se međusobno pišu blogovi kao odgovori na blogove ili komentare, da se prestaje pisati, žučno raspravlja, i tko zna što sve ne. ja nisam ovdje došla da bih ispunila svoje spisateljske snove. neću nikad biti pisac zato jer jednostavno nemam dovoljno strpljenja i koncentracije za tako nešto. nisam došla ni postati zvijezda u nekoj pseudo virtualnoj stvarnosti. nisam došla raspravljati o najnovijem sukobu na bliskom istoku (iako mi je nevjerojatno žao libanonaca), niti o world peacu, kamo nam ide novinarstvo, država, svijet... (u kurac, btw). došla sam si skratiti dane na poslu, pročitati nešto zanimljivo, ako baš hoćete, zaviriti u tuđe svjetove, mozgove i srca. nitko od mojih real life prijatelja ne zna da blogam. jer ovo što govorim ovdje u biti ne želim da oni znaju, a ono što želim, to im kažem kad se vidimo. sa real life ljudima, prijateljima, kolegama, poznanicima, mogu do mile volje raspravljati o ratu na bliskom istoku, oluji, nogometu, politici..... da ne nabrajam dalje. ne želim vrijeđati ljude s čijim se stavovima ne slažem, radije ću, kad je u pitanju virtualni svijet, pročitati ili ne pročitati, ne komentirati, vratiti se na taj blog ili ne. ljudi koji su mi na omiljeni listi tu su zato jer ih volim pročitati, jer me nasmiju, raznježe, možda čak i naljute, ali ih svejedno čitam. sadrvan me ponekad živcira svojim trotočjem, ali upravo ga zato uporno čitam, ne bi to bio on bez tih točkica. spalata ne bi bila to što je bez onih mačkastih okica. suton ne bi bio suton da nije pomalo čudan. upravo zbog takvih se stvari iz dana u dan vraćam na njihove blogove i uživam u onome što su napisali. ako se nekome ne sviđa što pišem, ako im je dosadno, hej, pa nemojte čitati. i meni se puno puta ne sviđa ono što pišem, ali eto, treba bi ventil, boks vreća, prazan papir da izbacim sve to iz sebe. nemam potrebe biti na 100 listi, niti među zvijezdama. ionako sve ovo više manje pišem zbog sebe. a ako usput nekog upoznam, ili olakšam ili bilo što, tim bolje. svi net autori više manje pišu zbog sebe. jbg, drago nam je svima vidjeti da nas netko čita, ili komentira. to je osnovna ljudska potreba. biti priznat i doživljen. a net je tako krasan medij, možeš doslovce raditi što hoćeš. dobro, ne sve, ali ipak. i nikako ne razumijem čemu tolika vrijeđanja. opet ja pitam, why can ' t we all just get along? i upravo me marsovac razvalio ko beba zvečku.