dobro, bio je. djelomično. morala sam sve razrješiti, sve priznati, oprostiti, ispričati se, pregristi, suočiti se, razočarati. potonje mi je najteže palo. samo djelić, al doista djelić, tog kaosa bio je onaj trenutak kad sam skoro izgubila najbolju prijateljicu. u biti, ona mi nije samo najbolja prijateljica, ona mi je i sestra i mama i psihijatar. doslovno se brinula za mene, rješavala moje probleme, bila i utjeha i potpora. moralna, emocionalna, financijska. ona mi je, uz tatu, pa zapravo... sve. i to zbog nekog sasvim nebitnog. nekog tko mi ništa nije značio, samo je eto bio tu u jednom trenutku kad je meni trebao netko zbog nekog sasvim drugog. klasična priča, uvijek sam mislila da sam iznad toga. mislila sam da sam iznad puno toga, zapravo. na kraju je ispalo da sam u stanju, pod određenim okolnostima, napraviti sve ono što me užasava ili čega se gnušam. sjećam se da sam se to jutro probudila (i da, bila sam u odjeći od prošle večeri, kažem vam klišeji postoje s razlogom vrlo često su istiniti) i osjećala sam se kao da sam ubila nekoga. da se bar ko na sudu, neke stvari mogu jednostavno izbrisati iz zapisnika i nitko se više nikada ne smije pozivati na njih.