Sve ti je to jad svakidašnji, potrkušci i golaći, brate pa ti velju, sve mi ljude gledaj ko dijete djecu na općinskoj livadi, majku im nabijem i sestru pričepim ko i svoju širokoguzu Gretu o Greto, rajska slasti, što mi ruke nisu dvaput duže da te mogu opasati i u sežanj sabiti, pa nabiti, drhtuljo moja od najbolje švapske hladetine muko slavna, Šimaga Mali, zar se nikad ne upita: u kakva li sve čudovišna mesa dobri Bog ono šuplje pogrde ne uvija? dotle dolje u Krajini pristupaju Nuši one iste nadničarke što sa slatkastim smiješkom i sirotinjskom suzom slavni dućan raznesoše, kao ljuti mravi pr iguzi, do zrna prosa pristupaju s himbenom sućuti i Judinim poljupcem, da joj stavljajući melem na rane, tek zametnutu krastu surovo odvale: