Kvatrene termine odredio je papa Grgur VII. na rimskoj sinodi 1078. godine i one su ostale do danas s nekim preinakama: proljetne, prvi korizmeni tjedan, ljetne, tjedan nakon Duhova (Pedesetnice), jesenske, nakon blagdana Uzvišenja sv. Križa (14. rujna) i zimske kvatre, tjedan nakon sv. Lucije (13. prosinca).

To su: 1. Ivan IV. (640. 642.) uspostavlja prve kontakte s Hrvatima 2. Agaton (678. 681.) sklapa savez s Hrvatima 3. Ivan VIII. (872. 882.) priznaje 879. Branimirovu Hrvatsku 4. Ivan X. (914. 928.) dopušta uporabu glagoljice 5. Grgur VII. (1073. 1085.) šalje krunu kralju Zvonimiru 6. Aleksandar III. (1159. 1181.) prvi papa na hrvatskom tlu 7. Inocent IV. (1043. 1054.) uvodi biskupa u krug glagoljaša 8. Pijo II. (1458. 1464.) zaštitnik u obrani od turskih napada 9. Siksto V. (1580. 1590.) hrvatski misli i radi 10. Pijo IX. (1846. 1878.) uspostavlja Zagrebačku nadbiskupiju i metropoliju 11. Ivan Pavao II. (1978. 2005.) najveći prijatelj Hrvatâ 12. Benedikt XVI. (2005. -) još smo pod dojmom njegova posjeta.

Papa Grgur VII. je 1075. tvrdio da je Rimska crkva osnovana od boga i da je papinska vlast univerzalna i da jedino papa može postavljati biskupe i svećenike.

To je bio otklon od srednjovjekovne ravnoteže snaga i Grgur VII po tome eliminira investituru, po kojoj je božanski postavljeni monarh imao pravo postavljati prelate, koji bi opet imali i svjetovnu i duhovnu moć.

Grgur VII. odgovara 1076. pismom, kojim izopćuje kralja i svrgava ga kao kralja i cara.

Grgur VII mu oprašta i skida ekskomunikaciju sa njega.

Grgur VII je pozvao u pomoć svoje prijatelje Normane, koji su bili u južnoj Italiji.

U to je vrijeme svećenički odgoj u Crkvi bio prožet gregorijanskom reformom, koju je započeo veliki papa Grgur VII.

Crkvena doktrina celibata uvedena je u Katoličku crkvu u 11. stoljeću, a žestok zagovornik beženstva je bio papa Grgur VII.

Samokritični trebamo ustvrditi koji nas osjećaji obuzimaju kod lozinke: »Ne bježati iz svijeta nego svijet osvojiti« (Grgur VII)?

Te nove reformne idele najjače je podupirao redovnik Hildbebrand koji je 1073. izabran za papu kao Grgur VII. (1073. 1085.); jedan od najznačajnijih papa uopće.

Uveo ga je Grgur VII. 1074. na sinodu u Rimu.

A tko drugi, nego jedan papa - Grgur VII. u 11. stoljecu.

Potaknut tim vijestima papa Grgur VII. proglasio ga je svetim 1083. zajedno sa sinom Emerikom i njegovim učiteljem, biskupom Gerhardom.

Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073 - 85), a njegovi su je nasljednici nastavili.

Šizma se dogodila u 11. stoljeću, u kojemu je papa Grgur VII uspio potisnuti investituru, ali ne u potpunosti.

Svećeničku ženidbu zabranio je 1074. godine u Rimu papa Grgur VII. zapovijedajući čak i oženjenim svećenicima da napuste svoje žene.

Obavezni celibat među kršćane uveo je tek papa Grgur VII 1074. Treba li i spomenuti da ortodoksne istočne crkve celibat nemaju.

Godine 1075 papa Grgur VII ustvrdio je u Dictatus Papae, [ 2 ] " zbirci kanona " (vidi također kanonsko pravo), od kojih je jedan tvrdio da je uklanjanje cara pod moći samog pape. [ 3 ] Izjavio je kako rimska crkva je osnovana od strane Boga - da je papinska vlast (auctoritas pape Gelasiusa) bila je jedina univerzalna moć.

To je imalo snagu priznanja najviše crkvene i svjetovne vlasti. 1075. Grgur VII. šalje po svom izaslaniku opatu Gebizonu kraljevsku krunu Dmitru Zvonimiru.

Pape, kao što su Grgur VII. i Aleksandar III., su pak svoju političku moć i ovlasti zasnivali na svojem utjecaju kao duhovni poglavari (Supremus Pontifex) Svetog rimskog Carstva.

No, i sama je Crkva suočena s problemom nikolaizma i homoseksualnosti unutar svojih redova te se više od dvadeset godina, potkraj 10. stoljeća pape Lav IX i Grgur VII bore protiv amoralnoga ponašanja i žudnje za ženama, dok se na homoseksualnost žmiri sve do 13. stoljeća, a potom se oštro suzbija, smrću prestupnika na lomači.

Papa Grgur VII (1073 - 1085) koristio je Dekrete kao potvrdu svojih zahtjeva, u " Dictatus papae " (1075), na pravo na smjenjivanje prinčeva, careva i kraljeva s njihovih prijestolja.

Papa Grgur VII. je zbog provođenja reformi i sukoba s carem Henrikom IV. trebao saveznike, pa je rado prihvatio Zvonimirovu zamolbu.

Papa Grgur VII. mu po svom poslaniku Gebizonu daje žezlo, mač i zastavu; kralj mu priseže vjernost i pomoć ako treba i u ratnim prilikama, koje su prijetile od Seldžuka po Palestini od - nosno rušenja svetinja podignutih po svetim izraelskim mjestima od tadašnjih kršćana.

A znamo da je Grgur VII. bio veliki papa tj. veliki reformator, pa su Hrvati činom krunjenja još tješnje povezani s rimskim Crkvom.Ako je naša kolijevka kršćanstva pos tavljena-stvorena oko rijeke Jadro odnosno Salone i Splita, onda možemo reći da su tu potekli i naši prvi sveti kršćani i mučenici, a legenda kaže da je i sam kralj Zvonimir kršćanski mučenik ako su ga ubili hrvatski plemići kod Knina gdje je stolovao, koji nisu htjeli pomoći papi u ratu protiv Seldžuka, a pozvani od kralja Zvonimira, jer mu je pisao car iz Bizanta i papa iz Rima da se pridruži ostalim vojskama iz europskih kraljevina/carevina.

To je dovelo do oštrih polemika s papom, da bi papa Grgur VII. u prosincu 1075. poslao pismo Henriku u kojemu mu je zaprijetio izopćenjem iz Crkve (u ono doba najstrašniju kaznu koja je često bila vrlo djelotvorna) ako to ne opozove.

Kad je međutim u siječnju 1080. postalo jasno da će Henrik pobijediti i kad je ovaj od pape sve upornije počeo tražiti moralnu i političku potporu ne nudeći ništa zauzvrat, Grgur VII. neočekivano je odlučio podržati slabiju stranu.

To nije ostalo bez odgovora. 24. siječnja 1076. u Wormsu (u Frankoniji) održan je sabor njemačkoga visokog svećenstva i velikaša koji je u kraljevoj prisutnosti proglasio da je Grgur VII. nezakonito došao na svoj položaj isključivo pobunom svjetine u Rimu, da papinstvo samovoljno prisvaja vlast nad cijelim kršćanskim svijetom kao i pravo da postavlja i svrgava svjetovne vladare.

No, Grgur VII. pozvao je u pomoć Normane iz južne Italije koji su Henrika prisilili na povlačenje tako da se papa mogao vratiti.