Otvoreno priznajem u ime Crkve da svi osje? amo sram i grižnju savjesti, ujedno vas ponizno molim da ne gubite nadu ».

Postajete osoba bez snova i planova, gubite nadu i polako zakazujete u svim aspektima života.

Sabljar samo naprid i ne gubite nadu ima još poštenih ljudi u našoj županiji - - - koji cjene rad poštenost i koji imaju svoje dostojastvo. eto prije pet minuta pročitah da je držanvo odvjetništvo podiglo tužbu protiv hdz, ovog člana odnosno bivšeg ravnatelja NP.PAKLENICE - ZA MALVERIZACIJU I IZIMANJA NOVCA KOJI NIJE NJEGOV I KORISTEN PO RESTORANIMA I KONOBAMA PO ZAGREBU ETO TAKVI SU ONI PA NAROD NEK GLASA ZA NJIH ZAMISTO DA ODE U ZATVOR A ONI GA STAVE LISTU ZA VJEČE - - - - BOŽE SAČUVAJ

Ako posustajete u provođenju promjena koje pokušavate uvesti u svom domu, ne gubite nadu.

No, ne gubite nadu jer je strast moguće vratiti.

Svim ženama koje imaju sličnih problema želim poručiti - ne gubite nadu, sve je moguće....

Stvari držite nepromjenjivima i gubite nadu u pozitivne pomake.

Ljudi, ne gubite nadu, a ti Darko čuvaj Nadu u kojoj je tvoj spas.

bila je to nekad zemlja sretnih i bezbrižnih radnih ljudi, ali ne gubite nadu. bit će opet, još ljepša, još sretnija, još bolja. - nije svako zlo za zlo - kako bi reko narod.ovo je prevara - kolosalna, ali možda je trebalo da se i onaj zadnji naivan uvjeri na svojoj koži kakva je ta zemlja " meda i mlijeka " koju nam još od 91 obečavaju. prikaži cijeli komentar

Strasno, neman rici.. samo daj Boze da ali... neznan ka dite iz familje pomorac, znan da sa ' ' piptinima ' ' oli ti ga Filipincima sta nemajuu poojmaa rec fiftin-BIZI CA OD NJI ODUVIK JE TAKO... a di jos odo taki kompanij sta necu imenovat iz rispekta druge famije taj momak jer ni sa nama vise... pod ' ' cudnin ' ' okolnostiman upa u more a navodno ga u je udria neki " jarbol " ili od rampe dil od konstrukcije te... to je sve sta cu rec LJUDI DRZTE SE NE GUBITE NADU Bog sa Vama neka van da force Duzno postovanje

Mons. Želimir Puljić izrazio je i zadovoljstvo okupljanjem, ali i nadu u buduću međusobnu podršku čije je glavno geslo - ne gubite nadu

Ako posustajete u provođenju promjena koje pokušavate uvesti u svom domu, ne gubite nadu.

Imate li problema sa ičim navedenim ne gubite nadu, u sekciji ima toliko posla da se za svakoga nađe ponešto.

Ne gubite nadu može se i ne slušajte ove ogorčene ljude šta vam govore (pišu).

Budite jači od nje i ne gubite nadu.

I na koncu, nikada ne gubite nadu, već pokušajte ostati pozitivni i opušteni.

ne čitam vas puno. nije da nemam vremena, imam, na hrpe, ali ne da mi se. nemam volje. nemam želje. a ponekad, kad i imam želje, neke bad memories me napadnu i opet nemam želje. u glavi se roji milijun postova. i baš kao moji poslovni uspjesi, čitaj neuspjesi, ostaju nedovršeni, zaboravljeni, izbačeni. kao da prestankom aktivnog djelovanja kao novinara prestaje i inspiracija, prestaju svi pokušaji pisanja. a ja dobro pišem. znam da znate. znam i ja. otkud ja u ovo gluho doba noći? eto me. s neizmjernom potrebom pisati, kao i uvijek kad je kao u glavi. ne, neću vam lagati, par suza je kliznulo niz lice. i isto tako, ne, neću vam reći zašto. okrivite pms. ili što već ljudi krive kad žene počnu plakati. slobodno me možete nazvati i razmaženom histeričnjačom (wow, koji izraz), sasvim mi je nebitno. i da, ovaj će post biti dug. ali ne i nezanimljiv, zaboga, kad sam vam ja bila nezanimljiva? di sam stala? aha, da. nebitno mi je kak ćete me nazvati zato jer nakon x vremena pišem post i plačem. anyway, naravno da ću i u ovom postu imati zrnca mudrosti koje ću vam prosipati. čini se da je ovo jedino mjesto gdje ih mogu prosipati, sve manje me ljudi sluša. ili čuje. ili oboje. da, zrnca mudrosti. nešto kao, ne zna čovjek što ima dok to ne izgubi? ili, sve se događa s razlogom, samo ga mi nismo svjesni u trenutku kad se to sve događa? yeah. right. jeste se kad osjećali kao da se cijeli svijet urotio protiv vas? jeste? eh, pa onda znate kako se ja osjećam. to su takvi dani. kronološki, kad vam kolege kojima ste godinama pomagali, u trenutku kad vama treba pomoć kažu da ste na crnoj listi, i da niste poželjni u njihovoj redakciji. trenuci kad se zapitate što se zabogamiloga radili u zadnjih 10 godina, i za koji ste se kurac trudili biti neovisni od politike i kapitala, vjerni etičkom kodeksu i slično. trenuci kad se, teškom mukom, odlučite vratiti struci, i onda ni tu nema sreće. jedini koji vas zovu na razgovor su ljudi koji svoj posao rade u piramidalnom sustavu i to tek nakon tri mjeseca edukacije. a vi imate tri kredita, i zasad vam je jedini spasitelj u životu hrvatski zavod za zapošljavanje. kad se pokušate utješiti da, ako već ne ide na tom polju, onda barem mora ići na onom drugom, privatnom, shvatite da ni tamo baš ne cvjetaju ruže. da onaj koji bi vam trebao biti potpora uopće ne shvaća da vam potpora treba, da onaj koji bi trebao biti utjeha, ne tješi, iako znate da je sposoban tješiti, vidjeli ste to u jednom mailu koji nije bio upućen vama. i morate biti jaki, i jaki ste, trudite se, trudite se tješiti mamu koja glumi da je sve ok iako je tata na plućnom odjelu bolnice s još nepoznatom dijagnozom, i šaljete zamolbe za posao, zovete kolege, naplaćujete usluge, ali usluge kao da nikad nisu postojale, i ne gubite nadu, ne gubite vjeru i ne popuštate tim zločestim napadajima malodušnosti, sve u nadi da će netko shvatiti koliko ste izgubljeni, da će netko pružiti ruku koja vas sprečava od daljnjeg padanja. a ruke ne samo da nema, ruka je na tastaturi i govori da će gricnut taj jezik i predlaže ovo... ono... kaj ja znam.... viđanje. o da, ta ruka nije ruka pomoći, ni ruka utjehe, ta je ruka ruka izdaje. sasvim je nebitno što s druge strane nema odgovora, što taj jezik ne želi biti ugrižen, niti će do viđanja doći, nebitna je mogućnost da je to zajebancija, jer s jedne strane zaista i jest, kontekst je sasvim jasan, kontekst upire prst, kontekst potvrđuje osjećaj koji je u vama već danima, tjednima, mjesecima, još od onogo maila... osjećaj je tu, onaj glas u glavi, nijedan od onih već imenovanih osoba koje imate u glavi i s kojima razgovarate svaki dan, jedan sasvim drugi glas, sasvim ozbiljan, the glas. i ne, ne trebam vaše utjehe, ne trebam vaše bit će bolje, niti da prespavam, da je jutro pametnije od večeri, da će bit dobro, da je ovo sve tek privremeno, da će bit bolje kad nađem posao, da će se sve posložit. ne trebam ni vaša ni moja zrnca mudrosti. trebam nekog tko će mi reći što će se dogoditi. hoću li imati i biti ono što želim? ili ono što se bojim da ću imati i biti? da, sve će se posložiti? ali kako? to me zanima. kako će se sve posložit? tko ima odgovor na to pitanje? tko zna što sad, u ovom trenutku trebam napraviti da sve bude dobro? u svakom životu, jednom dođe trenutak odluke. ne neke konretne, dođe trenutak kad trebate odlučiti kuda. jedan od onih iz kategorije the trenutaka, jedan od onih naizgled malih, koji odlučuju o vašem daljnjem životu. stojite na raskrižju, na jednoj od onih plus cesta iz američkih filmova, nigdje ničeg ni nikog, vi ste na raskrižju, pravilnom 90 stupnjeva raskrižju, i morate odlučiti. krenuti pješke ili čekati da naiđe prijevoz, iako nadaleko i naširoko, ravnica je, ne vidite nikog. takav je trenutak meni došao prošle srijede, oko pola 2 popodne, dok sam izlazila iz bolnice, nakon još jedne terapije za koju ne znam zašto služi jer me ruka i dalje boli, taj trenutak koji je izazvao moj kolega s ponudom koju nitko normalan ne bi odbio. normalni ljudi to ne bi odbili, ali zaljubljeni svakako da. trenutak u kojem odlučujete idete li naprijed, tom ravnom cestom dalje, ili ostajete na raskrižju čekati prijevoz, trenutak koji sve mijenja. nisam dugo ostala u tom trenutku. sjedila sam na tom virtualnom raskrižju, gledala naprijed, vidjela kako bi bilo, i željela krenuti. i onda se zapitate, pod koju cijenu. i shvatite da tu cijenu ne želite platiti. ne sad. ne još. tad još ne znate da izdaja čega iza ugla, da će se nešto što je cijelo vrijeme tu, kristalizirati na sasvim blesav način, prelomiti na sasvim glupi način. ne znate, ali osjećate. cijelo vrijeme osjećate. jer, neki su sposobni osjećati. neki su sposobni postupiti po osjećajima. neki su sposobni imati snove, želje i nade, i čvrsto vjerovati. neki su sposobni zaboraviti razum i sve dati osjećaju. neki su sposobni riskirati, pa makar ostali slomljena srca, skloni odricanju u nadi da će se to odricanje isplatiti, nagraditi, neki su skloni dati sve za ljubav. o da, neki su skloni jednostavno osjećati. nisam krenula pješice. ostala sam čekati na raskrižju. još čekam. sve više uvjerena da sam trebala krenuti, da trebam krenuti. vjerujte mi. gotovo uvijek je puno teže ostati čekati na raskrižju nego početi hodati u pravcu nepoznatog. o da. puno je teže ostati čekati. osobito kad čekati sami. samo vi, i taj glupi osjećaj. i zato, još jedino imam reći ovo. tim redom.

No ne gubite nadu, još uvijek postoji način da budete najposebnije.

No ne gubite nadu, bar nešto možete spasiti.

S čim god da se počnete baviti, ne gubite nadu i vjerujte u to što radite jer ako vi ne vjerujete u to, sve ode kvragu.

Zato ne gubite nadu zbog nedostatka medijske pozornosti, već se obratite onim tvrtkama koje bi mogle profitirati od komunikacije s vašom zajednicom.

Poručujem mladima, ne gubite nadu, i kad vam se čini da nikoga nema... osvrnite se još jednom, uvijek je tu netko tko je spreman saslušati i pomoći...

Štoviše, već gubite nadu i odustajete.

Ukoliko u prvom krugu vaša prijava ne uđe među pet najboljih, ne gubite nadu

Ne gubite nadu: Kako (konačno) naći srodnu dušu

Stoga, ne gubite nadu, svakim danom iznenađujte partnera različitim prijedlozima i kroz nekoliko godina stvari će se poboljšati, a vi ćete baš tada biti najspremniji zadovoljiti njegove potrebe, a što god vaša bolja polovica napravila u krevetu, neće vam smetati.

Sve će to doći na naplatu, osmijeh na lice, stisnite još malo i ne gubite nadu.

Isus bi vam rekao: - - Narode moj, sjeme moje, priljubite se uz Mene i ne gubite nadu

Ljubljeni moji ne gubite nadu sada zbog sitne ljudske sile i mržnje,,,, rastopit će se ko snijeg na proljetnom suncu.

Može i bez kavijara; Oni u tami nevidljivi su; Sanjaj nemogući san; I Jimmy se približava dugi; Pustite cvijeće cvjetati; Ne gubite nadu...