Glavne atrakcije su Velika Iza, slika kojom se 1882. proslavio na pariškom Salonu i Ruži č asti san te Portret zastupnika Vrankovi ć a, a izloženi su i spomenuti Gunduli ć zamišlja Osmana te vrhunska ostvarenja kao šo su Divan, Fantazija (Glave obitelji) i druga djela.

Remek-djela Vlaha Bukovca (Cavtat, 4. srpnja 1855 Prag, 23. travnja 1922), poput primjerice Gunduli ć eva sna (Gunduli ć zamišlja Osmana), Hrvatskoga preporoda ili Mlade patricijke te druge slike pripadaju u kapitalna ostvarenja unutar dionice hrvatskoga slikarstva posljednje č etvrtine devetnaestog i po č etka 20. stolje ć a.

Kad je rije č o Tassovu epu, u njegovu su se prevo đ enju okušali brojni hrvatski književnici i/ili prevoditelji, po č evši možda ve ć od Ivana Gunduli ć a (autorstvo prepjeva koji mu je pripisivan nije sa sigurnoš ć u potvr đ eno), a njemu su se, izme đ u ostalih, pridružili i Franatica Sorko č evi ć, Ivan Mažurani ć, Ivan Dežman, Šime Stani ć, Ante Tresi ć Pavi č i ć, Vinko Premuda, Mihovil Kombol i Gjorgjo Ivankovi ć.

Oni, uz prije spomenutu napomenu o traduktološkom postupku, obuhva ć aju prikaz autorova života i djela, ljetopis, opis strukture sadržaja, pregled temeljne bibliografije, kazalo imena te bilješke uz pojedino pjevanje, u kojima ć e č itatelji, izme đ u ostalog, mo ć i prona ć i i podatke o intertekstualnim poveznicama izme đ u Tassova spjeva i tekstova anti č kih i europskih, pa i hrvatskih autora (Gunduli ć a, Maruli ć a i Mažurani ć a).

Dovršen 1575. i prvi put tiskan s odobrenjem autora 1581, ubrzo je polu č io izniman uspjeh te je u idu ć im desetlje ć ima preveden na nekoliko jezika, posluživši ujedno kao poticaj autorima diljem Europe, od našega Ivana Gunduli ć a do, primjerice, Španjolca Lopea de Vege, engleskoga pjesnika Edmunda Spensera i drugih.

U prepjevu Oslobo đ enog Jeruzalema kao najprimjereniji se izvor leksi č kih posu đ enica pokazao Gunduli ć ev opus, ponajprije Osman kao hrvatski par Tassovu epu, a dijelom i Mažurani ć ev spjev Smrt Smail-age Č engi ć a, dok je u prijenosu petrarkisti č ki intoniranih stihova kao leksi č ko izvorište poslužila hrvatska ranonovovjekovna ljubavna lirika.

Posebice se posvetio piscima koji su u našoj književnoj baštini zna č ili cijeli program: Džore i Marin Drži ć, Nikola Nalješkovi ć, Marko Maruli ć, Ivan Gunduli ć.

Tako je još jedan hrvatski pisac, uz hrvatskoga redatelja Branka Gavellu, nakon Marina Drži ć a, Ivana Gunduli ć a, Ive Vojnovi ć a dobio anegdotalno svjedo č anstvo Ljubiše Risti ć a, svoju Ancilu svetu pticu koja bi ga trebala sretno prevesti iz malogra đ anske i kaljužne hrvatske literature na dunavske obale sretne srpske književne historiografije.

Prvo što smo pitali talentiranog Hrvata Nikolu Milojevi ć a, lije č nika koji nekirurškim putem i bez pomo ć i skalpela vra ć a svojim pacijentima mlad i osvje ž en izgled, bilo je; kada je idealno vrijeme za prvi posjet njegovoj londonskoj, odnosno Poliklinici Milojevi ć u zagreba č koj Gunduli ć evoj ulici?

Naravno mi smo djeca postmodernisti č koga vremena i jako volimo vidjeti Mona Lisu s brkovima, volimo vidjeti i Ivana Gunduli ć a u pidžami bez perike ili s njom, volimo vidjeti i Miroslava Krležu s rogovima, možemo ga vidjeti i kako ljubi neke papu č e kao što ih je i njegov Michelangelo Buonarroti ljubio papi, ali ne možemo gledati Miroslava Krležu kao navodnoga autora ideoloških srpsko-hrvatskih, alias hrvatsko-srpskih opereta, jer Miroslav Krleža svoje polemi č ko pero nije iš č upao iz svoje gusje stražnjice, ve ć ga je brusio na tekstovima Karla Krausa, A.

Podsje ć amo stoga na jedna takav znanstveni projekt SANU o sto najistaknutijih Srba objavljen 1933. (koji je uredio tako đ er jedan akademik SANU, Miroslav Panti ć), a u koji su uvršteni Ivan Gunduli ć, Ru đ er Boškovi ć i dr. Stoga o tome trebamo ponovno govoriti jer se ponovno nasr ć e na hrvatski nacionalni identitet svojataju ć i hrvatsku književnost.

I dok mi ne znamo šta bismo s vlastitim velikanima i dok mudrujemo kako bismo ispri č ali pri č u o sebi znatiželjnoj Europi, č iji su pogledi uprti u tog novog susjeda, Srbi su ve ć na listu svojih velikana upisali ne samo Andri ć a, Gunduli ć a i Drži ć a, ve ć i Ru đ era Boškovi ć a, ma koliko se to č inilo smiješnim i apsurdnim.

Iako u vrijeme kada su pisali Ivan Gunduli ć i Ivan Buni ć Vu č i ć nije postojao nedvosmisleni jezi č ni standard, sinkopirani su oblici u njihovim tekstovima poetemi.

Kod njega se mnogo moralo vježbati, bio je vrlo strog, tako da potkraj studija više nisam volio ni za ć i u Gunduli ć evu ulicu.

Za mene, brucoša koji je tada iza sebe imao tek nekoliko objavljenih po č etni č kih pjesama, bio je to razlog više da ga od sama po č etka gledam nekako druk č ijim o č ima, s div-ljenjem koje sam uvijek, i tada, jednako kao i danas, osje ć ao prema pjesnicima i poeziji, prema njezinu neodoljivu zovu u svijet koji se za mene po č eo bio otvarati ve ć u rodnom Dub-rovniku č itanjem Šiška, Džore, Gunduli ć a, Buni ć a Vu č i ć a...

Gunduli ć ev je suvremenik, stoga mu je i posvetio epigram, u kojem kaže: ÂťOno što je David ispjevao na hebrejskom, te pjesme na citri, hrvatskoj ti ponovno pružaš domovini, o u č eni Gunduli ć uÂŤ.

Austrijska nacionalna knjižnica u Be č u gdje je tragedija Ivana Šiška Gunduli ć a desetlje ć ima bila zametnuta

Nije prošla ni godina dana nakon oružanog incidenta pred školom, kad je mladi Gunduli ć mogao biti primljen u Veliko vije ć e.

Kad se ženio Lukrecijom Buni ć, Gunduli ć je dobio od njezina oca Luka miraz od gotovo 5000 zlatnih dukata.

Kad se danas pomnije pregledavaju podaci iz Gunduli ć eva života, reklo bi se da je upravo smrt njegova najstarijega sedamnaestogodišnjega sina Sigismunda u Konavlima 1617. potaknula o č evu preranu smrt.

Fenomenologija žanra tragedije u dubrova č kom ranonovovjekovlju na stranici 207. pro č itao re č enicu: Nažalost o Filomeni Ivana Šiška Gunduli ć a mogu ć e je govoriti isklju č ivo posredno jer je rukopis tragedije izgubljen, iako se njegovim mjestom boravka još smatra be č ka Nacionalna knjižnica. Zaboljelo me ono još jer sam upravo ja bio posljednji koji je tu dramu u Be č u, 1977, osobno vidio te je posudio i u dva popodneva i pro č itao.

Tekstove mla đ ega Gunduli ć a, nazvana po slavnom djedu, cijenili su i ilirci pa je tako Mirko Bogovi ć 1853. u Kolu držao važnim da se objave piš č eve Suze i tužbe Radmilove.

Dramska djela Gunduli ć eva, što se najbolje vidi po njihovoj scenskoj lapidarnosti, nisu pisana samo za č itanje ili za ladicu.

Za Otona, prvu originalnu Gunduli ć evu dramu, družina je u zamolbi vlastima zatražila č ak dva termina, kane ć i prve ve č eri izvesti samo prvu polovicu drame, a druge ve č eri drugu polovicu tog ina č e opsežna Gunduli ć eva komada.

Tako se dogodilo da su Smeteni Gunduli ć eva Otona, kako im je zapovje đ eno, prikazali tijekom samo jedne ve č eri i zasigurno su nakon izvedbe razmjerno složene i opsežne drame bili jako umorni.

Jer umor je zavladao tadašnjim hrvatskim glumištem, a vidljiv je i u Gunduli ć evu dramaturškom postupku.

Za razliku od svojih prethodnika, Ivan Gunduli ć mla đ i u Otonu radikalno raskida s poticajima koje mu je mogao ponuditi Palmoti ć ev dramaturški model.

S pozornice posljednjega Gunduli ć a ne odlaze protagonisti sretni nego ih je sve više koji su na toj sceni nesretni, a na kraju i ubijeni.

Gunduli ć, kao što je i dotad bio obi č aj, mijenja antroponime iz talijanskoga predloška, pa tako svi likovi osim kralja Otona dobivaju u njega hrvatska imena.

Za razliku od Petra Kanaveli ć a, koji je preuzimaju ć i talijanska libreta bio nezadovoljan njihovom nerazvedenoš ć u i koji ih je zato širio i nadogra đ ivao, Ivan Gunduli ć mla đ i svoj ć e talijanski predložak još i pojednostavniti.