Upravo karakterizacija Raymonda Shawa znači najveći dubinski pomak Demmejeva filma u odnosu na Frankenheimerov u prvoj verziji Shaw je također bio žrtva nesvjesna onog što mu čine, ali taj je lik bio koncepcijski tako zadan i glumački konkretiziran da je u konačnici ispao bliskim klasičnom negativcu, dok u novoj inačici ne samo da se njegov višestruki status žrtve dodatno podcrtava, nego on u završnici, zahvaljujući (uspjelo) izmijenjenom kraju, ispada istinskim herojem, odnosno iskupljuje se za zlo na koje je bio natjeran (kad bismo posegnuli za oruđem tzv. politike autora, u tako postavljenom Shawu mogli bismo vidjeti neku labavu sponu s Hannibalom Lecterom iz najpoznatijeg, ali ne i najboljeg Demmejeva filma Kad jaganjci utihnu/The Silence of the Lambs).