Potom pretrage od kazala imena i dalje u narečenoj literaturi Instituta za historiju radničkog pokreta i druge relevantne literature na tu temu, temu NOB-a pa i šire?

a nju Tuđmana koji je, nota bene, Bilandžića vukao za sobom i u Generalštab JNA i na čelo Instituta za historiju radničkog pokreta i u Predsjedništvo SR Hrvatske, da bi ga, nakon što ga nije zadovoljio kao diplomat u Beogradu, nazvao čudovištem.

Nakon studija zaposlio se u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja te nakon godinu dana rada (zbog stipendije koju e dobivao od tog poduzeća zadnju godinu studija), prešao raditi u Institut za historiju radničkog pokreta.

Gradivo je preuzimano u više navrata, po službenoj dužnosti: 1942. godine (reg. br. 809/1942) i 1951. godine, preuzimanjem većeg broja institucija Zemaljske vlade i međuratne banske uprave (akv. br. 20/1951), 1953. godine iz Sabornice (akv. br. 13/1953), te 1967. godine od Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (akv. br. 17/1967).

Pojedini spisi Odjela za unutarnje poslove izdvajani su u poslijeratnome razdoblju za potrebe Arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske i njegove zbirke (IHRPH).

Gradivo je preuzeto 1995. po službenoj dužnosti, od sljednika nekadašnjeg Instituta za historiju radničkog pokreta (IHRPH), tadašnjeg Instituta za suvremenu povijest (akv. br. 52/1995), što je današnji Hrvatskog instituta za povijest.

@ Abi, ma on je bio ravnatelj Instituta za historiju radničkog pokreta t. j. za laprdanje od nemila do nedraga, nije se bavio takvim stvarima, mogao je samo pretpostavljati, ali nije mogao znati jer je bio u kontaktu samo s hrvatskom emigracijom i to je morao dobro paziti.

Glinski kraj kroz stoljeća (1284 - 1944 - 1984), Skupština općine Glina - Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske - Zavod za hrvatsku povijest.

Od Arhiva Instituta za suvremenu povijest (ranije: Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta) (akv. br. 52/1995), preuzeti su spisi, uglavnom policijski kartoni, s pratećim rukopisnim popisom.

Tijekom 1968. godine dio spisa predao je po službenoj dužnosti Republički sekretarijat za unutarnje poslove SRH (knj. akvizicija br. 9/1968), a 1995. godine preuzet je dio gradiva od Instituta za suvremenu povijest, slijednika nekadašnjeg Instituta za historiju radničkog pokreta (IHRPH) i njegovog Arhiva (knj. akvizicija br. 52/1995).

Žalosno je da u čitavoj Dalmaciji nema institucije koja bi se znanstveno bavila tim događajima, kao što se do ukidanja bavio Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, istina, prilično selektivno.

Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije je, do prestanka s radom krajem srpnja 1989., objavio 45 izdanja, među kojima 10 zbornika dokumenata koji obuhvaćaju razdoblje od travnja 1941. do ožujka 1944. godine.

On nas je, kao šef tadašnjega Instituta za historiju radničkog pokreta, stalno bodrio i pomagao naš rad.

Fond je sređen sukladno organizacijskom ustroju i razvoju ustanove, pored čega posebnu cjelinu čine personalije, te spisi preuzeti od Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (IHRPH), sređeni prema inventarnim brojevima dodijeljenima u Institutu.

Tijekom 1960 - ih dio gradiva izdvojen je iz fonda za potrebe Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (IHRPH), radi oblikovanja tematskih zbirki u Arhivu Instituta.

Malo je poznato da je Zagorčeva majka bila daktilografkinja i tajnica Franji Tuđmanu u Institutu za historiju radničkog pokreta početkom 60 - ih, kad se general JNA iz Beograda vratio u Zagreb.

Gradivo je preuzeto 1995. od Instituta za suvremenu povijest (ranije Institut za historiju radničkog pokreta, čiji je Arhiv preuzet u HDA kao akv. br. 52/1995).

Skup u povodu desete godišnjice smrti prvoga hrvatskog predsjednika priređuje Hrvatski institut za povijest, sljednik Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske kojemu je dr. Franjo Tuđman bio direktor od 1961. do 1966. Nakon svečanog otvorenja skupa, po programu rada, u sklopu četiriju sjednica, uz ine, govorit će Mira Kolar o Franji Tuđmanu i organizaciji rada u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, akademik Nikša Stančić o Franji Tuđmanu između povijesti i politike, akademik Petar Strčić o pogledima Franje Tuđmana do 1971. o radničkom pokretu u Hrvatskoj, akademik Dubravko Jelčić o Franji Tuđmanu, Jugoslavenska/Hrvatska akademija i Matica hrvatska, Miroslav Tuđman o povjesničarima koji poriču unatrag i povjesničarima koji pišu buduću povijest, Stjepan Matković o Prvome svjetskom ratu u djelima Franje Tuđmana, Davor Kovačić o Tuđmanovoj ocjeni represivnosti ustaškog pokreta, Nikica Barić o temi prvi hrvatski predsjednik o jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu, Jure Krišto o Katoličkoj crkvi u djelu Franje Tuđmana, Nevio Šetić o pogledima Franje Tuđmana na Istru te Dino Mujadžević o sukobu Vladimira Bakarića i Franje Tuđmana.

Fondu je pripojeno i nešto gradiva iz bivšeg Arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (akv. br. 52/1995).

Gradivo je, vjerojatno u ovome razdoblju, izdvajano za potrebe Arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske i njegove zbirke.

Osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske

Kao takva oblikovana je u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (IHRPH), a u HDA je preuzeta od njegovog sljednika, tadašnjeg Instituta za suvremenu povijest (akv. br. 52/1995).

Najvjerniju sliku ratnih i poratnih stradanja je dao ubijeni Bruno Bušić, koji je bio zaposlen na Institutu za historiju radničkog pokreta gdje je napisao rad po naslovom Ukupni demografski i neposredni ratni gubici u stanovništvu SFRJ na dan 15. 3. 1948. godine zbog drugog svjetskog rata. Za području Hrvatske popisom neobuhvaćene žrtve rata (sve one koje su pobile partizani) je 219.216 a popisom neobuhvaćene za SR BiH 235.767. Bavim se problematikom ratnih i poratnih žrtava preko 30 godina, i po mojem mišljenju ne sumnjam u vjerodostojnost tih brojeva.Među tim stradalnicima (po mojem istraživanju) je nekih 60 tisuća pripadnika oružanih snaga NDH koji su poginuli u borbi ili bili ubijeni kao zarobljenici i ranjenici do 8. svibnja 1945. godine, nekoliko desetina četnika stradalih u borbama i srpskih civila pobijenih od partizana u istom razdoblju, i oko desetak tisuća uglavnom Hrvata pobijenih od nove vlasti od 1946. - e pa dalje.Broj stradalih u bleiburškim pokoljima, to je, od 9. svibnja do rujna 1945. - e nikako nije manji od 100 tisuća.Ne razumijem zašto se taj Bušićev rad do danas ignorira od ppoviesničara.Prema izjavama raznih slovenskih komisija i nevladinih udruga, koji djeluju od devedestih godina prošlog stoljeća, broj pobijenih samo u Sloveniji je nekih sto tisuća, od kojih večina vojika i civila NDH.Akoliko je tek stradalo Hrvata u Vojvodini i Itočnom srijemu-prema najnovijim podatcima, njih samo u Subotici 1300.

Godine 1967. bio je zbog protivljenja nametanju kompleksa krivice hrvatskome narodu zbog Nezavisne Države Hrvatske u Drugome svjetskom ratu, kao i zbog kritike službenoga broja jasenovačkih žrtava, bio je isključen iz Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), primoran napustiti mjesto ravnatelja Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, uklonjen sa zagrebačkog Sveučilišta i umirovljen.

Sudionik antifaš. borbe 1941 45., potom na visokim vojno-polit. položajima (u jugosl. ministarstvu obrane, generalštabu i dr.); čin generala stekao 1960. Na vlastiti zahtjev napustio vojnu službu 1961. te se posvetio znanstveno-istraživačkom radu (1965. doktorirao povijesne znanosti; 1961 67. vodio Institut za historiju radničkog pokreta).

U dogovoru s političkim rukovodstvom SR Hrvatske, u Zagrebu u jesen 1961. utemeljuje Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske i postaje njegov prvi direktor; usporedo predaje kao izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu.

Bakarića), koje politički-pragmatično procjenjuje da Tuđmanova radikalnost remeti osjetljive nacionalne odnose u tadašnjoj Jugoslaviji; stoga se ono koristi Tuđmanovim potpisivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te ga prisiljava da u travnju 1967. podnese ostavku na položaj direktora Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.

Acta Historica Nova, znan. časopis koji su od 1981 88., kao plod zajedničkog istraživanja radničkog i komun. pokreta, izdavali Centar za povijesna istraživanja iz Rovinja te Centar za historiju radničkog pokreta i NOR Istre, Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara iz Rijeke.

Fond je pripadao arhivskoj zbirci Instituta za historiju radničkog pokreta za Dalmaciju u Splitu.

Gradivo je preuzeto po službenoj dužnosti, najprije 1942. (reg. br. 481/1942, 552/1942), potom 1968. od Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SRH (akv. br. 5/1968), te 1993. od Arhiva Instituta za suvremenu povijest (ranije Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske) (akv. br. 20/1993).