Visok sam oko 175 cm, imam 57 kg, svakodnevno igram košarku, tako da sam u dobroj kondiciji, treniram uglavnom doma.

Što se ostalog tiče, svaki dan igram košarku 2 - 3 sata pa onda otrčim 4 - 6 km, kako koji dan, i već me sve boli.

- Nakon pada ozlijedio sam leđa, no sada igram košarku, odbojku, tenis, jedrim...

Dogodilo se tako da igram košarku koju toliko volim i igram svim srcem, no mislim da me ljudi poštuju zbog toga što sam skroman.

Živio je par kuća od djedove.. i od tog dana bili smo nerazdvojni.. radili smo kilometre i kilometre skupa.... išli smo u školu skupa, sjedili skupa, vraćali se doma, isli van i na prve tekme, turnire i izlaske, učili skupa i slušali beatlese s ploča na staroj liniji njegovog ujaka.... ja sam bila ponosna kada bi on osvojio turnir... on je bio ponosan na moj štreberluk iako me je uvijek zezao za to..... on je znao kako je meni bilo živjeti u djedovoj kuci.. a ja sam znala kako je njemu bilo živjeti s ocem pijancem koji je tukao njega i majku.. bježali bismo skupa, smucajući se po ritovima.. i igralištima... pusili smo prve cigarete i pili prve pive (popio je prvo i jedino pivo sa mnom)... uvijek bi me crtao... imam i danas milijun njegovih skica i crteža.... jedan sam tako nosila svuda sa sobom.. dugo, dugo... on je bio taj koji me je vodio na prvu zornicu.. iako dotada nisam ni znala sto je to... zbog njega sam zavoljela snijeg.. on me je naučio da se ne bojim mraka i da igram košarku.... da nacrtam pile iz jednog poteza i da obojim ogradu.... i kasnije kada smo krenuli u različite srednje škole i imali milijardu prijatelja i kad sam se sa svojima preselila u svoju kuću... i kasnije kada se potrefilo da idemo skupa na maturalac i poslije jednog noćnog kupanja... i kasnije kada mu je otac umro.. kada je počeo igrati za lokalni klub... i kada je imao prvu curu i kada nam je bilo slomljeno srce... i jos puno kasnije, kada je umalo on postao otac.. a ja mislila otici van na studij.. i kada je on postao nogometna faca.... a ja se preselila u drugi dio države.... kada samo se i fizički razdvojili... bili smo ipak nerazdvojni... bez obzira na udaljenost...

Preko tjedna skoro svaki dan idem na kondicijske treninge, igram košarku, koju sam trenirala 10 godina, igram poker...

S mnogima od njih igram košarku za dobrotvorne svrhe.

Sanjala sam da igram košarku u B-ligi.

Igram košarku jednom do dva puta tjedano i od prije 2,5 mjeseca promijenio sam teneisice.

Zatim smo vidjele anitu, anđeli i mariju pa smo s njima igrali košarku... pa se ovima nije dalo pa smo sam ja i anita... e, zamislite mene u rolama kak igram košarku ((smiješno?)), al ' moram priznat da sam dobro igrala čak sam ubacila i nekoliko koševa,,,,,,... pa nam je lopta 100 puta ošla kod dečki koji su igrali nogošššš, pa su nam je oni vraćali-viššše je i njima dosadilo

Imam jedno pitanje za Vas, naime prije nekoliko godina na nogometu sam ozlijedio ligamente koljena (istegnuće i mislim da je pisalo u dijagnozi da su mi popucali) i naravno koljeno mi se nikad nije vratilo u prvobitno stanje.Nogomet više ne igram, košarku maksimalno izbjegavam jer mi se na basketu par puta iskrenulo koljeno, igram rekrativno tenis (uz steznik), vozim dosta bicikl, te rijetko jogging. Naime htio bih da mi preporučite nekakve specifične vježbe za jačanje nogu jer imam osjećaj da će mi pri svakom krivom koraku koljeno jednostavno propasti što mi se i desilo nekoliko puta nakon prve ozljede, htio bih to ojačati da nemam više problema toliko, inače imam 28 god., 186 cm, kilža varira od 87 - 91 kg.

cijeli dan tražim pravu riječ da opišem ovaj glupo tupi osjećaj koji me muči... i priznajem da me zavaralo, nisam navikao na njega, zapravo, dugo me nije posjetio već, jako dugo... zato me i zavaralo... ma zar je to?... ma nemoguće... zar stvarno?... usamljenost?... glup je dan, ružan, kišovit... ostao sam u krevetu skoro do 2 h... tišina u stanu... nikoga u blizini... telefon, mobitel prvi, mobitel drugi, sve je tiho... na netu, nema mailova, nema poruka, nema novih komentara... zar su me baš svi zaboravili?... da se odem provozati?... ali ne znam kud... ne znam ni da li bi s parkinga skrenuo lijevo ili desno... ma neću... da nazovem nekoga i odem na kavu?... ma ne, glupa kiša, ne idem nikamo po toj kiši... ništa nema smisla... ma navečer ćemo ionako van, prije toga je utakmica... dotad ću ostati sam, ležati na krevetu sa svojim mislima... ionako imam sve manje vremena posvetiti im se... a tisuću pitanja traži svoj odgovor... zašto više ne idem plivati?... zašto više ne igram košarku?... zašto ne pročitam knjigu koju sam poželio pročitati još prije 4 godine?... zašto ne pogledam taj Grad anđela iako znam da je tužan i da ću se zbog toga loše osjećati ostatak dana?... zašto si dopuštam da idem lakšim putem, kad to nisam ja... to nikad nije bio moj način...... ma kužite me već... i znate da nije stvar u plivanju, niti u knjizi, niti ičemu takvom... to su samo opipljive stvari koje čekaju da im se posvetim... ima nekih stvari u životu što ih se ne može dotaknuti, niti opisati riječima, a važne su mi... najvažnije...... izišao sam van s dvojicom svojih dragih bitangi... i dobro je bilo, kao što je uvijek dobro kad sam s njima... ali dim i gužva i naguravanje mi nikako nisu odgovarali večeras... stvar niije moglo spasiti ni prisustvo gomile zgodnih cura... ma ionako ih se dobar dio samo sponzorira, a to mi maksimalno ide na živce, da ne kažem na nešto drugo prosto... otišao sam... vozikao se kroz prazan grad... gledao klince koji idu pješke doma, ili čekaju neki noćni bus... kako im se da?... a kao što se dalo i meni nekad prije...... i gdje su mi nestali ideali?... gdje je nestao onaj dečko koji je bio spreman usred noći otići u RI zbog vjere u pravu ljubav?... i zašto mi je to danas smiješno?... i zašto više uopće ne vjerujem u te " gluposti "?... ma to je samo danas... jer čaša je danas polu-prazna... i to je samo takav dan... mora biti i takvih dana... ali bit će bolje, sigurno hoće...... vidimo se na bazenu?...

Evo, ja tražim da mi se omogući moje " ljudsko pravo " da igram košarku kao Michael Jordan.

Već godinama igram košarku i nikada prije nisam osjetio toliku bol kao tada.

Umjesto da igram košarku, stalno se nešto moram opravdavati, pregovarati s novinarima, pa hoću ili neću u reprezentaciju.

Zato i igram košarku. " Pri selidbama iz kluba u klub razgovara i sa svojom djevojkom ali kaže da je on taj koji donosi konačnu odluku.

- Nije bio baš neki put koji je obećavao, pogotovo nakon ozljede koljena kad mi nitko nije davao previše šansi da uopće igram košarku.

Ja ne igram košarku, ja živim košarku, s njom se budim i liježem s razmišljanjem o tome kako sutra postići više, bolje, brže.

Predugo već igram košarku da bi me to izbacilo iz takta ili mi dalo neko samopouzdanje.

Nisam gazio ni palio, ne nosim upaljač dok igram košarku. "

Da još igram košarku silno bih se trudio da ih pobijedim.

Opet, sljedeći dan dođe sin majci i kaže: Mama, mama, ja bih i ruke da igram košarku

Igram košarku, uz engleski još učim njemački.

Već 11 godina igram košarku i to je dio mog života.

On daje pamet i mudrost da shvatite. nemojte me nasmijavati, hihihiiiiiihahaaaaaaa, zar ne vidite da igram košarku, (nikako da dohvatite loptu, previsoko za vas), plivam i duboko očito zaronim, pluča su vam od pušenja loša.

Bio sam prisiljen da igram košarku, a odmor je bio.... Pa možete zaključiti.

Volim sport, a rekreativno igram košarku za momčad HNB-a, s tim da sam četiri godine i vodio ekipu HNB-a na bankarskim igrama.

pisac sam: pišem priče i pjesnik onda sam i novinar i propovjednik radim uredske poslove na neki način sam i trgovac, svi smo to seljak sam: hranim krave i pasem svinje u slobodno vrijeme na imanju obiteljske kuće drodjelac i šumar kad nabavljamo drva za ogrjev ratar, voćar, povrtlar i tak to što se radi na selu skupljam različite omote milke od 100 grama gledam filmove, posebno animirane crtač sam jer crtam ponekad, stripove također i fotograf jer i to često preko mjere radim poliglot jer pričam nekoliko jezika, a zadovoljavajuće se služim s barem četiri: talijanski, engleski, njemački i korejski znanstvenik ako je teologija znanost filozof čitač knjiga, a stvarno posebno volim filozofiju sviram gitaru, malo i klavir, a nekad i tamburice, no nisam baš neki glazbenik također rado slušam glazbu, a posebno crkvenu glazbu, hip-hop i country-rock volim prirodu i životinje, a najviše svoje pse nisam skroz normalan želim si reći i da sam korejac, a budući ne po porijeklu, onda po zanimanju učitelj sam religije liječnik sam si kad nisam teško bolestan, ali nikad zubar krojač ako treba pokriti rupu pod pazuhom na majici ili zašiti gumb čistačica svake subote kad treba čistiti sobu odnosim se s javnošću igram košarku i stolni tenis, katkad trčim i vozim bicikl, a od sljedećeg tjedna treniram i taekwondo moralist sam povjesničar, što se tiče crkvene povijesti na neki način i intelektualac, volio bih da to stvarno jesam kompjutorski stručnjak također u želji ali surfer jesam staratelj i savjetnik nemoćnih i duševno bolesnih čak sam radno osposobljen za njegu osoba s posebnim potrebama po potrebi sam (loš) psiholog igram video igre (na ps3) svakodnevno molim kuham si sam ponekad barem juhu, krumpir ili jaja volim silviju, a i jelena mi je još u mislima pogrebnik sam na neki način jer vodim sprovode matičar jer prisustvujem sklapanjima ženidbe učenik sam svega što naučim kućni sam majstor, često neuspješno, a još neuspješnije automehaničar kipar sam ako pod to idu i figurice od glinamola kolekcionar korejskih filmova (imam ih više od 1000 ako se i kratkometražni broje, a inače 800 cjelovečernjih filmova) idem u kazalište više puta mjesečno tu i tamo i na sportske priredbe putujem rijetko po svijetu sanjar sam koji premalo sanja glumac, evo pozvali me na binu za vrijeme predstave svejed sam - još nisam, međutim, jeo kornjaču portir kad otključavam i zaključavam vrata crkve konobar kod nekih ručkova priznajem i da sam obiteljski čovjek, 8 - ero nas je braće mladić sam polako odrasle dobi od 26 godina komičar sam ako uspijem koga nasmijati... stavit ću još tri točkice...

Na meni je da treniram i igram košarku.

Slušam Radio Luxemburg, igram košarku na Savi. čitam i gledam START Imam traperice u trapez Na tramvajskom okretištu Savskog mosta u opskurnoj birtiji arlauču narodnjaci valjda su se cajke tada tako zvale.