Postupak na koji se to ostvaruje u biti je analogan tretmanu fotografija u ciklusu Slika iz (iz) umrlih albuma: elementima koji grade filmsku priču ne pridaje se važnost i značaj, već upravo suprotno, ogoljuje ih se kao relativno beznačajne, marginalne, nevažne i obične, nerijetko smiješne, pa čak i banalne; unatoč logičnom tijeku narativnog strukturiranja priče, između elemenata se ne forsira uzročna veza, nego se potencira arbitrarni karakter uspostavljenih relacija: mrtvi ptići pred vratima koincidiraju s majčinom smrću, kičasta slika jedrenjaka iz majčine ostavštine s Jermanovom praktičnom brodicom, križno prozorsko okno s glavnim raspelom na zagrebačkom Mirogoju; naposljetku, posljedica koju je događaj majčine smrti imao po Jermanovu svakodnevicu, predstavljena je kroz niz efemernih, nedramatičnih, nerijetko ironičnih radnji: paljenje ostavštine, kupnja broda, monotoni obilasci groblja kroz četiri godišnja doba.