Uspostava subjekta još jednom, za Crtalića, nije ništa negoli transgresivna eksteriorizacija vlastitog ponašanja i djelovanja, model u kojem se subjekt, umjesto autentičnošću vlastitog nastupa, stalnim ponavljanjem neautentičnih, kompulzivnih, preuzetih uloga i modela ponašanja, uspostavlja negativnom afirmacijom tj. prekoračenjem (samo) nametnutih granica identiteta: Crtalić ne zna profesionalno pjevati niti svirati klavir, a ipak to čini; njegova tjelesna građa naizgled ne utjelovljuje fizičku snagu, a stalno se izlaže iscrpljujućim akcijama, potvrđujući suverenost ne kroz uvjerljivo utjelovljenje, nego promašaj i transgresiju figura simboličke potencije.