htjela sam, tj jednostavno odlučila.. polako se nakupljalo u meni dok mi napokon ponos nije proradio, sad za vikend smo imali razgovore vezane uz budućnost i tad sam se zapitala što ja radim s njime, cijelu noć nisam spavala, razmišljala sam i vagala, i došla do zaključka da zaslužujem više.. i rukovodila se time da želim biti sretna, i odgovarala si na pitanja što ja želim, želim obitelj, nisam za domaćicu, ali nisam ni za bjesomučno gonjenje karijere, ne želim beskičmenjaka koji me neće branit, koji će se više brinut što će drugi mislit nego kako ću se ja osjećat, želim nekoga tko neće iskorištavat moju ljubav, toleranciju, dobrotu, nego da zna cijenit ono što ima, i koji će imat isti san bitelj i kućica u cvijeću, kojemu neće trebat 10 godina veze da bi se prisilio na život u dvoje, i koji neće čekat savršene uvjete koji možda nikad neće ni doći, koji će se truditi oko mene i biti stalan i koji neće imat bljeskove normalnog ponašanja.. uglavnom želim više nego što imam i nego što mi daje, i na kraju svega kad mi se sve posloži on se prestao trudit, moja ljubav i dobrota su se zadovoljavali malim i bili sretni s malim, a u biti on se brine za sebe, ja se brinem za njega, a tko se tu brine za mene? imamo 26 godina.. znači u vezi 7, veza nam je bila takva da smo se vidjeli svaki dan svaki slobodni trenutak.. a njemu je na kraj pameti da bi počeli skupa živjeti, njemu je ovako dobro, živjet svatko sa svojim roditeljima, neznam do kad, sad za vikend je rekao da još 3 godine nema smisla išta mjenjat.. osim što nemamo iste snove, on nije spreman na odricanja, i kao šećer na kraju sex više nije što je bio, postala mu je navika svršit u roku 2 - 3 min, bez ikakvog truda da malo produži, ili kasnije ponovi.. a kriva sam najviše sama što sam sebe premalo cjenila, i evo inače sam velika emocionalka i romantičarka, a sad nisam ni suzu pustila, neznam jel to normalno???