Jedan od glavnih likova, Ivan Karamazov, u žučnom dijalogu - sukobu sa svojim drugim Ja.

Stoga se imenom« skupljača faktića », kako se predstavlja Ivan Karamazov, sigurno može prozvati i sam Dostojevski.

No, posve je ipak sigurno da Ivan Karamazov ne bi promijenio svoj iskaz, on je svoje rekao.

Ivan Karamazov rabi izraz euklidska geometrija kako bi opisao i odredio okvire zemaljskoga, prirodnoga, naravnoga svijeta.

Ipak se izričiti teodicejski problem otvara u poglavlju Buna u kojemu Ivan Karamazov odgovara svom mlađem bratu Aljoši, koji ga je upitao: Hoćeš li mi objasniti zašto ne prihvaćaš svijet?

Nakon što je opisao grozne patnje djece, Ivan Karamazov odgovara Aljoši:

3. Agnostičko-subjektivistička teza Ivan Karamazov smatra pitanje o postojanju Boga« potpuno nepristupačnim našemu razumu », zbog čega i bratu savjetuje da o tome i ne razmišlja.

Ivan Karamazov očito odbacuje tradicionalno mišljenje koje je rješenje teodicejske problematike vidjelo u krajnoj harmoniji.

Ivan Karamazov spomenutom legendom istražuje implikacije pokušaja opravdanja zla, odnosno patnje s obzirom na slobodnu volju; Ivan tu ne teži objašnjenju podrijetla i značenja slobodne volje za čovječanstvo, nego zacrtava njezinu posljedicu; sloboda ne može postojati bez patnje.

Ivan Karamazov shvaća da je aktivna ljubav odgovor na teodicjeske probleme, ali ipak drži da je Kristova ljubav prema ljudima nemoguće čudo na zemlji.

Redatelj je nepogrešivo izvlačio psihološke portrete koje su protagonisti ostvarivali snagom svoje glume, jedan za drugim: sjajni Frane Perišin kao Fjodor Pavlovič Karamazov, raskalašni otac alkoholičar, glavni krivac obiteljske nesreće u kojoj i sam pogiba; zatim sin Ivan Karamazov, druga tragična figura koju je psihološki do detalja iznijansirao Trpimir Jurkić; Dmitrij Karamazov, naprasit i raskalašan, porocima obilježen Ivanov brat u upečatljivoj ulozi Vladimira Posavca Tušeka, i Aleksej Karamazov, treći brat, duhovnik razapet između vjere kojoj pripada i ljudskih slabosti, isposnik i čovjek, kojega je suptilno prostudiranom osjetljivošću donio Mijo Jurišić.

Dakako, slika jednog stoljeća (20.) u ideologijskim slikama i naličjima imade svoje duboke korijene u stoljeću prije, u 19. Za čitanje 20. stoljeća držim da su indikativna tri razgovora koje Ivan Karamazov vodi sa Smerdljakovim u romanu Braća Karamazovi (Dostojevski).

Na nosu je imao naočare koje Ivan Fjodorović nije dosad vidio.Ta kričava okolnost, kaže autor, odjedanput je dvostruko razbjesnila Ivana Fjodorovića: Ovakovo stvorenje pa još s naočarima Zatim Smerdljakov optužuje Ivan Karamazova da je znao za ubojstvo u namjeri starog Karamazova i da ga je ostavio kao žrtvu unaprijed i s namjernom da ne bi poslije toga zaključivali ljudi što ružno o vašim osjećajima, kao što ga optužuje Smerdljakov, a kada Ivan Karamazov gubi kontrolu nad sobom i udara iz sve snaga Smerdljakova i optužuje ga za ubojstvo starog Karamazova.

Kada Smerdljakov izvuče novac iz čarape kao dokaz da je on ubio starog Karamazova, Ivan se suočava s Smerdljakovim koji je ubojica kao egzekutor dok je pravi idejni ubojica ili onaj koji mu je naredio da ubije, on sam, Ivan Karamazov.

U trećem razgovoru Smerdljakov nudi novac Ivanu kojeg vadi iz cipele kao znak da je pravi idejni začetnik ubojstva starog Karamazova on sam, Ivan Karamazov.

A sve se začinje krajnje iracionalno, sa slabim diskurzivnim pomakom u prazno mjesto teologije ili samo jednom usputnom rečenicom, onom koju izgovara Smerdljakov, a koju navodno sugerira njemu kao egzekutoru Ivan Karamazov.

Smerdljakov iz Braće Karamazovih jedino je lice iz književnosti 19. vijeka koje pravi veliku karijeru u 20. vijeku, kada u masovnim egzekucijama upravo Smerdljakovi postaju egzekutori u ime velike ideje, a koju navodno začinje Ivan Karamazov: da je sve dopušteno ako nema Boga.

Ako Bog ne postoji, pa je, kako reče Ivan Karamazov,« sve prokleti, demonski, zbrkani kaos », tada se nije osobito teško složiti oko mogućnosti da su zlo i patnja mogući učinci toga zbrkanoga kaosa.

Moguće je i obrnuto: zlo i patnju postaviti i povodom i dokazom za ateizam, ili kako piše Berdjajev:«« Ruski je ateizam nastao na moralnim osnovama, on je izazvan nemogućnošću da se riješi problem teodiceje ». [ 1 ] Kad bi Ivan Karamazov u kontekstu svih svojih uvjerenja iznesenih u prethodnim tezama kojima je pripremao argument, doista bio ateist, tada bi problem bio mnogo jednostavniji.

Tako snažan argument u prilog svojih teza, oštroumni Ivan Karamazov sigurno neće previdjeti i propustiti, čak i bez obzira na to afirmira li on Božju opstojnost iz retoričkih razloga ili time izgovara svoje stvarno uvjerenje.

U njemu je pisac primijenio niz postupaka u kojima je inovirao prozu i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i općenito " humanističkim " stereotipima, niz esejističkih poglavlja koja su esencijalno dramatizirani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; žurnalistički stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u priopćavanju autorove vizije, a ne estetski doživljaj; psihološku tipologiju koja obuhvaća najčešće krotke i ponizne kršćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin), nihilističke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih općeprihvaćenih vrijednosti ili " religiozne ateiste " (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Kirilov), djecu iz " slučajnih obitelji " i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana« Mladić »,« Zapisi iz podzemlja »).

Na početku formuliranja svoje teze, Ivan Karamazov rješava ono što je za smjer argumentacije ključno pitanje o Bogu.

Dostojevskog u poglavlju Buna, kada Ivan Karamazov svom mla đ em bratu Aljoši odgovara zašto ne prihva ć a svijet.

2. Vitalistička teza Ivan Karamazov zatim ispovijeda strastvenu, i upravo bezuvjetnu zaljubljenost u život.

Tu je vrstu obračuna s klasičnom teodicejom zapodjeo Ivan Karamazov na vrhuncu Braće Karamazovih u poglavljima Braća se upoznaju i Buna.

IVAN KARAMAZOV@ Tragicno je prvo sto uopce nosis ovaj nadimak.

Ivan Karamazov osporava leibnizovsku ideju harmonije i to na obje razine: i egzistencije i vječnosti:

b) p raktična: Iznošenjem eshatologije iz vjere u refleksiju Ivan Karamazov napušta i svoje posljednje utočište pretvarajući ga u zalog žudnje za rješenjem toga po svemu eminentnoga pitanja.

Zato Ivan Karamazov, čija doktrina neprestance dobiva nova praktična uporišta, može tek uzdahnuti:« ali... što ću s djecom? to je pitanje koje nikako ne mogu riješiti. »Za njega je to ne samo refleksivno pitanje svih pitanja, nego čak, sudeći prema kraju njegova monologa, pitanje o kojemu ovisi mogućnost osobne sreće, i još više, upravo pitanje osobne sudbine.

Ivan Karamazov je, i u tome je bit njegova nesporazuma s Aljošom, eshatološku problematiku koja je u svojoj biti pitanje vjere i nade utemeljene na Objavi (dakle, nalazi se na području teološkoga diskursa) rješavajući pitanje o patnji, prenio na područje spekulativne filozofije.