Kraj moje kuće, na ulici, nalazila se kanta smeća.Bila je išarana pogrdnim natpisima i natopljena mokraćom i psećim izmetom.Nitko nikada u nju nije bacao ništa jer je previše zaudarala i prijetila raznovrsnim bolestima.Svaki put kad bih odlazio na autobus nisam mogao ne primjetiti kako je ružna i često sam bježeći od nepodnošljiva smrada prstima prekrivao nos.Jednoga dana dvoje djece iz ulice je prolazilo kraj te kante.Nije ih nimalo bilo briga kakva je kanta.Za njih je jedino bilo važno da su pronašli kulu iz koje će osloboditi predivnu princezu... Sutradan sam ih opet pronašao kako se sa zanosom igraju oko te kante.Jedan je dječak čak ušao u nju i pretvarao se da se nalazi u skrovištu u kojem mu nitko ne može nauditi.Stao sam par metara od kante i poviknuo - " Daj izađi odatle, šporkat ćeš svoju odejću i tvoja će majka biti jako ljuta na tebe. " - Ali dječak nije ništa odgovorio.Čuo se samo nevini dječački smijeh kako dopire sa dna.Već me pomalo razbjesnilo što se dvoje glupaste djece može bezbrižno igrati na takvom mjestu dok ja ne mogu ni prići toj prokletoj kanti.Brzim sam korakom pristupio kanti, otvorio poklopac i malenog dječaka izvadio iz nje.Pitao sam ga - " Kojeg vraga radiš tu? Hoćeš da na sebe navučeš kakvu boleštinu? Što uopće ima u toj kanti da je toliko primamljivo? " - Rekao je - " Cvijeće.Kanta je puna cvijeća.I to nije sve.U njoj ima svega što možeš zamisliti. " - Spustio sam dječaka i pogledao u kantu bila je prazna. " Vidiš.Vidiš da te nisam lagao. " - gotovo plačući je to izustio.Pogledao sam još jednom i kanta je bila puna cvijeća