kiša nije padala od 4. mjeseca. bar se ja ne sjećam. al zato je u 4. kurva padala neprestance. kad kiša pada, najbolje od svega su mi zvukovi. najžešći je onaj koji proizvode automobili kad jure po mokrom asfaltu. pa me to podsjeti na moju banderu: D prošlo je već dosta godina od kad me napala. oprostio sam ja njoj to. ali od onda, sanjam te fixne elemente u prometu. pokretne kontroliram po difoltu, ali ovi fixni me jebu malo. kante, bandere, stupići i kontejneri. to koda je neka sekta imaju sastanke četvrtkom u 21 h, u jednom zagrebačkom restoranu. kadar na prozore, na kojima su navučene zavjese, a iznutra tinja svijetlo, žuto. sjede i dogovaraju se tko će gdje stat. kujiš stari, tam na ćošku kod MekDonalca, tam dođu jest ponoći, pijani, tam bum ja a na to će stupić: a fak, ja sam htio tamo a ne, ti si još mali, ti nemaš pravo birati, tebe ćemo na svaki ćošak po malo. šef sekte je naravno bandera. ona je najveća i izaziva strahopoštovanje. nakon tjedan dana, okupe se svi i zbrajaju. kolko je ko privukao budala. jednog su četvrtka rekli bravo bandero, onaj marvin, stvarno se zakucao. jest da je bila kiša, al mogo je pazit..