Razvoj britanske izbjegličke politike spram emigranata iz nacističke Njemačke i okupiranih zemalja neprestance je oscilirao između ksenofobičnih restrikcija i liberalnog gostoprimstva.

Unatoč svim pogodnostima, koje su internircima trebale olakšati život u logorima - jedan britanski časnik usporedio ih je čak s " nekim grčkim gradovima-državama, s njihovim robovima i vladarima, njihovim beskrajnim intrigama, visokom filozofijom i niskom komedijom " - napetosti između Židova i ne-Židova, izbjeglica i simpatizera nacista, ortodoksnih i neortodoksnih Židova, odvojenost od obitelji i prijatelja, te trauma lišavanja slobode nakon poniženja u domovini i progona iz nje, ujedno pokazuju da internacija predstavlja mračno poglavlje britanske ratne i izbjegličke politike.

Držanje britanskih vlasti spram izbjeglica iz nacističke Njemačke i zemalja koje je ona okupirala pokazalo se od 1933. do 1945. izrazito bipolarnim: Engleska je, doduše, tradicionalno slovila kao otvorena zemlja, no kako je s velikim valovima emigranata, poput onog ruskih Židova 1905., rasla opozicija spram liberalne izbjegličke politike, britanske su vlasti uvele prve zakonske mjere za regulaciju doseljavanja.