Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata osnovana je 28. prosinca 1991. kao Zajednica prognanih i izbjeglih Hrvata iz Vojvodine, u trenutku kada su Hrvati iz tog kraja u velikom broju bili prisiljeni napustiti svoj zavičaj u kojem su stoljećima živjeli kao autohtono stanovništvo te svoje utočište pronaći u matičnoj državi Hrvatskoj.

U Županiji sastanak o povratku izbjeglih Hrvata u RS

Titovi najbliži suradnici nisu mogli shvatiti da je inicijativa za izručenje izbjeglih Hrvata došla upravo s britanske strane.

U Vareš već 10. lipnja 1993. godine dolazi prva grupa od 180 izbjeglica, a nekoliko dana kasnije čitava rijeka izbjeglih Hrvata s toga područja, njih oko 15 tisuća slila se u Vareš i njegova sela.

Republika Hrvatska, u suradnji s bh. institucijama, s Hrvatima u BiH i međunarodnom zajednicom, teži pridonijeti očuvanju identiteta i zaštiti interesa Hrvata u BiH kroz razvoj civilnog društva, znanstvenu i kulturnu razmjenu, demokratski i gospodarski razvoj, vladavinu prava te potporu povratku izbjeglih Hrvata u BiH - poglavito u Republici Srpskoj.

Meni je u njegovoj ekspertizi među ostalim za oko zapela iduća činjenica (na strani 16, broj 71.) U Kosovu, KFOR je imao približno 50 000 vojnih osoba čija je osnovna zadaća bila osigurati prostor od približno 11 000 četvornih kilometara, približno 4.5 vojnika po kilometru kvadratnom... Tu se lijepo vidi da ako 50 000 obučenih vojnika nisu bili sposobni spriječiti kaos koji se dogodio na Kosovu, i koji je imao veće posljedice nego operacija Oluja onda kako se očekuje da će Hrvatska vojska koja je bila puno neorganiziranija spriječiti kaos koje se dogodio nakon operacije Oluja i povratka tisuća izbjeglih Hrvata na svoje domove.

Država je obnovila kuće i u grad se vratilo 14.000 izbjeglih Hrvata od njih 18.000. Danas, kad imaju kuće, nemaju što jesti

Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata općine Konjic je l. ožujka 1996. godine uputio pismenim putem tužitelju ITCY. (Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije) u Haagu, kaznenu prijavu protiv poznatih počinitelja zločina u konjičkoj općini.

Komarica je posebice inzistirao da se konačno pokrene povratak izbjeglih Hrvata-katolika u banjalučku regiju i to u općine Banja Luka, Kotor Varoš, Bosanska Gradiška, Mrkonjić Grad i Prijedor te u cijelu Bosansku Posavinu.

Podsjetio je da se tijekom svih poratnih godina samo mali broj - tek oko 3 posto od izbjeglih Hrvata s područja RS - moglo vratiti i ostati u svom rodnom kraju jer im nije pružena ni politička ni pravna ni materijalna pomoć.

Ako sam želio, a želim, uspostaviti dobre odnose s BiH, ako želim da se rješavaju pitanja izbjeglih Hrvata, onda moram s nekim razgovarati.

Nakon što je biskup Komarica spomenuo konkretne poteškoće na planu povratka, s kojima su ga 2. veljače 2013. upoznali predstavnici većeg broja Udruga prognanih i izbjeglih Hrvata iz šireg banjolučkog područja koji su zainteresirani za povratak, predstojnica Krstičević je istaknula kako bi bilo dobro da se sve poteškoće stave na papir i njoj dostave kako bi i ona bila upoznata s problemima s kojima se susreću ljudi koji se žele vratiti da bi poduzela ono što je u skladu s njezinim mogućnostima i nadležnošću.

Zahvaljujući poduzetosti gvardijana Klarića, župnika Nimca, župnih vikara fra Ante Buljana i fra Josipa Repeše, te našeg tajnika samostana i župe Miroslava Petričevića, kao i župnika iz Vrpolja fra Pavla Vučkovića te izbjeglih Hrvata iz BiH koji su vrlo ozbiljno shvatili ovaj Upitnik, uspjelo se ipak prikupiti anketne upitnike.

Po crkvenim podacima, tijekom proteklih 16 poratnih godina uspjelo se vratiti i ostati tek nekoliko postotaka prognanih i izbjeglih Hrvata katolika s područja RS, jer nije bilo potrebne političke volje i materijalne pomoći kao što je dodjeljivana pripadnicima druga dva naroda.

Dosada je nažalost nedostajalo političke volje i od strane vlasti Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, međunarodne zajednice ali i od strane Republike Hrvatske koja nije imala strategiju pravog i učinkovitog pomaganja prognanih i izbjeglih Hrvata.

Posljedica je opet samo u Sinju oko 3.000 izbjeglih Hrvata.

Svi dokumenti pokazuju da su u ovim pokoljima stradali civili, što se vidi i po četnickim gubicima, a isti su imali za posljedicu novi val izbjeglih Hrvata iz ovih područja prema moru i dalje u unutrašnjost NDH.

nije lako komentirati događaje koji su bili u nedavnoj budućnosti i pri tome dati neke relevantne ocjene, a obzirom da sam na ovom forumu pročitao nevjerojatne komentare teško je ostati ravnodušan. pišući ovo u trenutku kada je forum izgubio potpuno na objektivnosti i autentičnosti je nesumnjivo uzaludan posao zato se neću posebno niti truditi, i svakako je da ću se manje zajebavati zbog ozbiljnosti teme. svi oni koji se čude srpskom egzodusu zaboravljaju činjenicu da je sve to bio rezultat pomno planirane aktivnosti koja je započela dolaskom slobe na vlast, kada su srbi imali većinu u vojsci, sigurnosnim službama, federalnim institucijama. trebao im je cassus belli da se obračunaju sa svim neistomišljenicima, bilo to albancima, slovencima ili hrvatima; bosna je bila šlag za kraj. ništa to nije bilo slučajno, a sramnu ulogu je odigrala i spc kada su pravoslavni popovi po hrvatskim župama (parohijama) pripremali psihološki obične pravoslavce koji su godinama živjeli u nekakvom bratstvu i jedinstvu. mnogi od tih popova su medju prvima netragom nestali, kao i svi oni koji su bunili običan narod kako bi se domogli vlasti, poput onog nesretnog zubara ili psihijatra. u beogradskim novinama su počeli izlaziti feljtoni o ndh, ustaškim zločinima, koji me podsjećaju na neke postove na ovom forumu, počeli su izlaziti feljtoni o srbima kao potomcima hazara, sumerana, homogenizirajući ih dogadjajima tipa gazimestan ili kostima nekog svetca kojeg su nosali po " srpskim zemljama ". kada to gledam iz ove perspektive, sve je bilo spremno za klaonicu koja se ubrzo i desila. slobo je tu vjerojatno igrao sa šipkom u rukama sa krajinom, jer je bio svjestan nakon medjunarodnog priznanja hrvatske da krajinu neće moći " prisajediniti " kao treće oko u glavi, ona mu je sa krajišnicima trebala samo kao moneta za potkusurivanje imaginarnih dealova u koje je vjerojatno uvučena i hrvatska politika. krajišnike bi naselio umjesto izbjeglih hrvata po vojvodini i kosovu i potpuno homogenirao srbiju. vjerojatno su on tuđman i izetbegović bili uvjeravani od glavnih igrača da su upravo oni izabrani vođe koji će biti glavni, a u stvari su sa svom trojicom manipulirali da bi u konačnici imali ono što imamo danas: bondsteel na kosovu, al kaidu u bosni, oluja je zločin, hrvati su isti kao i srbi, itd. kada nemaš veliku batinu iza leđa sa huliganom koji maltretira cijelu ulicu pokušavaš pregovarati, dati mu iz džepa sitniš, kupiš ciglu koju ti nudi, dok se ne izvučeš. kada imaš veliku batinu huligana opališ po sred čela i sigurno te više te neće maltretirati, ne izmotavaš se u pregovorima. to bi možda bio najkraći opis smisla oluje. čitajući nevjerojatne komentare ljudi koji vjerojatno nikada nisu prespavali niti jednu noć u rovu, ili drhtali od straha očekujući da će te sljedeća granata pretvoriti u porciju mješanog mesa, koji se rugaju sa operetnim karakterom akcije zaboravljaju neke činjenice; - hrvatska je bila prepolovljena, u petoj godini rata, na putu prema kamenom dobu, - srpska vojska je spremala posljednji koljački poduhvat prema bihaćkoj enklavi prema kojem bi srebrenica bila izviđački piknik, padom bihaća srbija bi dobila kompaktnu vezu sa krajinama i još jedno etničko čišćenje, stotine tisuća izbjeglica bi ponovno preplavile hrvatsku sa nesagledivim posljedicama. - vojnički gledajući krajina je bila gotova kada je hrvatska vojska tenkovima izašla na dinaru, i kada su velike cijevi legle na troglav; malo ljudi zna kakav je to poduhvat izvela hrvatska inženjerija na čelu sa rojsom, ma što mislili o njemu i on je sa momcima svoj posao obavio, u povijesti ratovanja nitko nije tenkove toliko visoko podigao. knin je bio na pladnju, i srbi su to itekako dobro znali. nije im pomogao niti veliki srpski vojskovođa ratko mladić, bosanski srbin, koji se proslavio u borbama po hrvatskoj protiv nenaoružanih jedinica mupa i policijske rezerve, i u bosni protiv nenaoružanih muslimana. sa druge strane srbi su potrošili lovu, održavati toliku vojsku i voditi ratove na tolikoj bojišnici je dovelo do bankrota, i među njih se uvukao defetizam, pogotovu kada su gledali kako se hrvatska vojska od kaubojskih dragovoljaca pretvorila u respektabilnu vojnu silu. gardijske brigade, pogotovu 4, 7 i 1 su mogle glatko uz rame sa amerima u pustinjsku oluju što se tiče razine profesionalizma. sa druge strane tu su bili raspadnuti ostatci bivše jna, pomiješani sa nekakvim kninđama, i beogradskim psima rata (vikend ratnici) koji su u dubini znali da ih je slobo zajebao i ostavio nek se jebu sa hrvatima. kada ih je u jutro oluje poklopila kiša raketa vbrova i granata smrzlo im se govno u guzici, znam kakav je to osjećaj. noge otkazuju, linije se raspadaju, užas se proširi kao požar medju vojskom, civili skupljaju najnužnije stvari i bježe kao stoka za predvodnikom stada, nastaje opća bežanija, svako spašava svoju guzicu... srbima su ostavljeni pravci za bijeg, klasika, zvijer u zamci se bori do smrti; da su kojim slučajem srbi ostali u krajini, i da je srpska vojska branila svoje položaje poput hrvata u vukovaru oluja bi vjerojatno bila najveća klaonica nakon drugog svjetskog rata sa tisućama mrtvih vojnika i civila. hrvatska vojska je dobila zamah i došla na domak banja luke; gotovina im je isključio struju i da su hv i armiju bih pustili sa lanca vjerojatno bi hrvatska čizma prvi put u povijesti prešla drinu (mnogi zaboravljaju tu činjenicu, srpska čizma je prešla drinu i ostala iza drine). mnogi se pitaju kako bi bilo da su oni ostali u krajini, ja osobno mislim da su oni otišli jer nikada nisu priznavali hrvatsku kao svoju domovinu, niti će je ikada percipirati tako, a vrlo dobro su znali što se u ratu dešava kada vojska prolazi, kao kada su oni gazili po hrvatskoj 91, pa su ubijali starce koji su ostali u selima naivno vjerujući da im susjedi neće ništa. gledajući stvari iz druge perspektive, hrvatska je ostvarila briljantnu pobjedu, kojom je odradila prljavi posao amerikancima i bošnjacima, sportski gledajući nikada nije bila meč lopta već samo jedan set nakon kojega su došla mučna pregovaranja i krah hrvata u bosni. svi oni koji gledaju krajinske traktore, i kukaju o kletoj sudbi zaboravljaju da su to isto i hrvati napravili iz bosne u hrvatsku, samo to nikada neće imati mitske proporcije kao što to imaju svjetski mitomani broj jedan naši dragi susjedi. oni su od tih traktora napravili mit, zamjenjujući realnu činjenicu da su izgubili rat koji su započeli mitom o srpskom stradanju, što svakako nije dobar temelj za neki tzv. dobrosusjedski život u budućnosti.

jadne komunjare, nemogu smijeniti narod koji ne misli kao oni, koji gleda svojim očima i vidi tko je stvorio državu, pobijedio u četničko-komunističkom ratu Srbije za osvajanje teritorija, tko je obnovio 200.000 kuća, sklonio i spasio stotine tisuća izbjeglih Hrvata i Muslimana, tko je na kraju izgradio ovu državu

Titovi, pak, najbliži suradnici nisu mogli vjerovati da je inicijativa za izručenje izbjeglih Hrvata došla s britanske strane.

Sve što se uradilo na povratku izbjeglih Hrvata u BiH možemo zahvaliti našim svećenicima, odnosno svećenicima prognanih župa.

13. Zahtijevamo od javnih državnih i crkvenih medija u Republici Hrvatskoj da više prostora posvete problemima povratka prognanih i izbjeglih Hrvata u BiH-u jer su dosada tome pridavali minimalnu pozornost.

Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata općine Konjic podnio je 1. ožujka 1996. godine protiv njega pismenu tužbu Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu zbog zločina počinjenih u konjičkoj općini. 19,25,40,47,57,143

" Budući da potpredsjednik SRS-a Tomislav Nikolić tvrdi da do kraja siječnja 1992. godine, do kada je on bio u Antinu, nitko nije ubijen u tom selu, FHP traži da se oglase oficiri bivše JNA, koji su u vrijeme događaja bili u komandi JNA u Antinu, kao i organi vojne sigurnosti i javno priopće činjenice o ubojstvima u Antinu i njihovim počiniteljima ", navodi se te dodaje da su se ubojstva u Antinu dogodila u Ulici Vlatka Simića, u kućama izbjeglih Hrvata u koje su bili smješteni uglavnom pripadnici SRS-a.

Tražimo neodgodivu i dosljednu primjenu Anexa 7 Daytonskog sporazuma, što znači omogućavanje sigurnog povratka prognanih i izbjeglih Hrvata na njihova ognjišta posebice na područje Bosanske Posavine i Srednje Bosne.

Možemo li, dakle, zaključiti da ne znamo ni približno točan broj izbjeglih Hrvata, niti broj žrtava stradalih na bleiburškom polju i marševima smrti?

- Samo u Njemačkoj je, po naređenju Beograda, u razdoblju od 1945. do 1989. godine likvidirano je čak 67 izbjeglih Hrvata.

Vaša Rijeka i Istra su pune izbjeglih Hrvata s područja srednje Bosne, iz Kaknja, Vareša, Fojnice, Travnika, Bugojna, Kordićeve Busovače... pitajte bilo koga od njih.

Zahtijevamo od javnih medija u Republici Hrvatskoj da više prostora posveti problemima povratka prognanih i izbjeglih Hrvata u BiH jer je do sada tome pridavana marginalna pozornost.

»Može se dogoditi da se opet kroz duže vrijeme odgađa pripremanje i provođenje strategije za povratak i ostanak prognanih i izbjeglih Hrvata iz Bosne.