U rijetkim trenucima, kada sam bijesan i hrabar, dok sam slijep od reflektora i riječi koje zapisuješ, želio bih da pucaš, da me prekineš, smiriš zauvijek, da me izbodeš smrću, odmah, u leđa, želio bih da me ubiješ kada neću znati da to činiš, želim umrijeti kao heroj nepripremljen, jer ne mogu riskirati da padnem na koljena i cvilim, da se userem zbog tvoje nemilosti, da ti se zavlačim u nogavicu, da ti grizem bedro i zaplačem u poslijednjih pet sekundi, da skrivam potiljak pred nišanom i vičem: nemoj, nemoj, a ti ipak hoćeš, svejedno ćeš me ubiti, bez razloga i, nadam se, bez upozorenja.