Situaciju je naravno po običaju riješio Vjeko, koji je, dok smo se Gizer i ja nepotrebno i besplodno potucali po gradu, prionuo uz Debelov kompjutor, isprva kako bi malo prosurfao i zadovoljio znatiželju u vezi nekog seksualnog pomagala, o kojem je baš te noći bio sanjao, ali mu nije bilo jasno kako stvar funkcionira i kako se to može ugurati, no onda se sjetio baciti pogled i na mejlove, pa je tako kontrolirajući Debelovu korespondenciju naišao i na njegovu prepisku sa stanovitim Savlimirom Sučićem, činilo se, iz napisanog, Debelovom srodnom dušom, možda čak prijateljem, o Žhny, pomisli Vjeko, zar takvi ljudi zaista mogu imati prijatelje, ali što je tu je, vrijedilo je pokušati i Vjeko lukavo, jer bio je majstor u lažnim onlajn-identitetima, uđe u trag Sučiću, započne s njime čet izdavajući se za Debelog, prokomentirali su prvo vrijeme i najnovije Žhnyjeve uredbe, pa se Vjeko pohvalio s novih tridesetosam mačaka koje je likvidirao, Savlimir mu je čestitao, a onda je upitao bi li mu Debeli mogao posuditi par mačjih bubrega i lojnih žlijezdi, da se malo osladi, a Vjeki je baš to dobro došlo, rekao je da će mu nabaviti i više od toga, ne samo od svojih mačaka, nego da zna on još i jednog dobrog dilera, koji i gušćja jetra i kravlje jezike drži, sve će mu to on srediti, samo ako bi mu zauzvrat Savlimir mogao i tu je baš bila kvaka u kojoj se zrcalila sva Vjekina pregolema mudrost na nekoliko tjedana svoju vikendicu posuditi, jer baš se nešto posvađao sa ženom, oho, začudio se Savlimir, nisam znao da si oženjen, pa i nisam reče Vjeko, to jest kao i da nisam, ali jesam, nisam te želio dosad time opterećivati, pa vidiš i sam koliko je to neugodna situacija, pa naravno, Savlimir je dobro vidio koliko je to nezgodno, i rado je pristao pomoći svom prijatelju, o, Žhny, zaista ga je nazvao prijateljem, sad je to i Vjeko mogao vidjeti napisano na ekranu, na pikselima, ah, ah, koliko je taj Savlimir morao biti poremećen, pomisli Vjeko, ali nije se tu moglo ništa, on mu nije mogao pomoći, preiskusan je bio da to ne bi uviđao, i tako se ograniči na to da dogovori stvar s vikendicom u koju smo se imali preseliti, sad je to već bila gotova stvar, samo se nas čekalo, Gizera i mene, da se vratimo, i odmah je dan znak za polazak, odmah smo krenuli, bilo je doduše problema, i to ne malenih, pa zato i nismo krenuli baš istog časa, jer bilo je jako nezgodno Debelog kroz prozor izbaciti, sve smo sile u to upregnuli, nakon što smo prethodno izbili okno i lamperiju, jedva smo ga nekako napolje izgurali, a on se sručio na tlo uz tresak, uz bolne jauke i grmljavinu crijeva, uz potres i zemljotres, zaista, kao da se zemlja tresla, starije među nama to je podsjećalo na bomardiranja, sve se orilo, čak je i mali odron zemlje u dvorištu nastao, naše privatno klizište, klizište Kravoloka Prvog, tako smo ga prozvali, Gizer je u hitnji i tablu postavio, a onda smo se napokon ukrcali u furgon, nije nam bilo nimalo veselo, jer svinje su već načele lijevi blatobran, Gizer nije uspijevao upaliti motor, Vjeko je bio bijesan zbog blata na svojoj noćnoj košulji, Baronica je povraćao, ali nekako smo uspjeli, nekako smo se koncentrirali, nekako smo ipak krenulu, zabrenčale su policijske silene, zasvirala vatrogasna kola, hitna pomoć nam preprijeći put, ali smo im umakli, svima smo im umakli, jer Gizer je bio dobar vozač, a i one kocke, što su mu visile o retrovizoru, znale bi mu pokatkad donijeti sreću, tako je barem on govorio, Vjeko se doduše nije uvijek slagao s time, ali sada je mudro šutio, jer najvažnije je bilo da smo bili na slobodnoj cesti, da smo jurili prema Sučićevoj vikendici u Svibovcima, Vjeko je već faksom primio obrise ključa koji je sad Gizer u vožnji brusio prema tom nacrtu, dok smo se mi mazali mašću, opet nas je nosio žar putovanja, bili smo mlađi nego ikada, slobodniji nego ikada, Vjeko je čak i mošnje provjetrio, toliko se sretnim osjećao, rasla su nam krila, bijasmo spašeni, bijasmo na dobrom putu, to jest sve je tako lijepo i veselo izgledalo dok u jednom trenutku, negdje iza Degidoveca, odjednom ne primjetih da oko mene ima previše prostora i da su stražnja vrata otvorena, primjetio bih to i ranije, zasigurno, da nisam bio zaposlen grljenjem Baronice, jer morao sam nekoga grliti, toliko smo bili sretni, a Gizer je bio previše zauzet, Vjeku nije trebalo bez potrebe smetati, iako se i on bio opustio, i tako mi je preostao samo Baronica, koji je uostalom želio i mene zagrliti, očajnički mu je bila potrebna nečija podrška, samo nije mogao, jer je bio oblijepljen, pa je to ispao problem, koji nas je posve zaokupio, i dok smo mi tako rješavali kako ćemo se zagrliti, vrata su se nekako otvorila, Debeli je ispao pa trebao je to i Gizer primjetiti po brzini kojom smo u tom času jurnuli ali sad je bilo kasno, izgubili smo našeg supatnika, našeg mastonosca, mastodavatelja, izgubili smo sve, sve je bilo izgubljeno, u međuvremenu smo se i fizički izgubili, jer nitko više nije imao pribranosti toliko nas je svladao očaj pratiti cestu i znakove, pa Gizer napokon, a bilo nam je pritom baš tada nestalo i goriva, ne znajući kako dalje zaustavi furgon uz cestu i mi se izvukosmo na makadam, polegosmo po tlu, i stadosmo šakama udarati o zemlju, naricati i proklinjati našu gorku sudbinu, a Baronica je to jedva dočekao (iz nekog je razloga smatrao da on ima od svih nas ponajviše prava na takovo ponašanje), pa nam se i on pridruži u tim vapajima, koliko je već mogao, a to nije bilo mnogo jer smo mu usta čim je ono tijekom vožnje bio počeo povraćati odmah ponovo zapuštili krpom, jer ipak je to smrdjelo, a mogao je uprljati i Debelog, koji je tada još bio s nama i na čiju smo mast tada morali paziti ah, kakve slatke brige nije dakle mogao naricati, i nije mogao udarati šakama, pa je zato udarao glavom, i opet mu je, kao i toliko puta ranije, od svih nas bilo najteže