Razgovara Mešan sa svojom izduženom sjen kom i u pomamnoj želji da vidi još jednom one kri ve, vavijek nekud izlomljene i izuvijane linije brda, ograda i cesta. (Od mladosti, od prvih " fremtovanja " sa drumova bosanskih ostalo mu je utisnuto jedno jako sjećanje, jedini utisak koji je ponio u sebi poslije pređenih brda i dolova, sela i varoši: nigdje pravca, nigdje ravne i u nedogled pružene posavske čistine, nego sve naherene i nepravilno uokrug postavljene ograde, jedna se u drugu utisla i kao da se otimaju o ono malo sušne njivice, svuda na cestama zavijutci i ne znaš šta te iza slijedećeg čeka pa tako nadajući se vrludaš od okuke do okuke, izgledaš kuću, a sve ti se čini da se vrtiš uokrug i potajan strah razjeda te, svuda kuće razbacane, sitne i krive, sve krivo i nakrivljeno i u tim krivinama bosanskim ostavio je Mešan Ćoro svoj očinji vid.) U htijenju da sagleda studeni zalazak oktobarskog sunca i da pozna predio kroz koji ko zna koliko već puta gazi, Mešan skida naočare, napreže kapke, diže ih i od napora nabire mu se čelo, šire se bijele polukugle očiju a ne ukazuje se ništa osim nekakvih gušćih i providnijih mrako va, nabacanih jedan preko drugog kao u gomili i samo se na tren kroz tu gomilu sivih ili tamnih kao noć oblika probije slutnja: ono je sigurno Matorac, a ono Zahor, pa je sigurno onamo daleko Bitovnja, a ono što je svjetlije, tamo zahodi sunce?...