Pritom Jergović ne razumije da društva nema, da ono što od društva postoji jest efekt njegova izostanka: on ne razumije vlastiti motiv, ne shvaća da su iz ' društva ' ovdje odavno izopćeni svi koji nemaju privilegiju govora iz mističnog centra organizacije bilo kakvog ' društva ', centra koji Jergovića suludo gura čak i u najljepše božićne priče ne bi li ga proizveo klasikom kojemu se ne može pogovoriti i čija je zadnja, ne bi li se falsificirala činjenica da po ovo društvo nije toliko sraman odnos njegovih pojedinaca ili ustanova prema Srdi, koliko je sramotan odnos njegovog prešućenog središta prema građanima koji to društvo tvore; primjerice, u toj ideji bespogovornosti, ukinuća razgovora i govora: imamo klasika, on će kazati pravorijek, i nakon njegove završne riječi - nema više zbora