Zoran Ferić Svake zime, prvoga dana u godini, oko podneva, dok traje prijenos novogodišnjeg koncerta iz Beča, samome sebi dajem zakletvu da ću: marljivo učiti i raditi, biti dobar i vjeran drug (kao u pionirima), a onda i da ću smršaviti bar deset kila, započeti neku redovitu tjelesnu aktivnost, plaćati na vrijeme račune za struju, plin i vodu, više čitati, postati stroži s djecom u školi, usprotiviti se trgovcima na placu koji me varaju i pokazati da imam svoje ja, prestati glasno psovati na ulici kad se sjetim da sam nešto zaboravio, čime samo nepotrebno plašim umirovljenike i malu djecu, reći svakome u lice što mislim, uopće stvarno i na svakom mjestu govoriti što mislim i pokušati što češće govoriti istinu, da ću biti hrabriji kad treba priznati ženi neku nepodopštinu, da ću konačno prestati s idiotskim maštanjima na zahodu i pred spavanje u kojima sam izumio vremeplov pa dovodim Aleksandra Makedonskog da održi govor u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku, da ću redovito popravljati zube i kontrolirati masnoće u krvi i, na kraju, da ću vratiti sve knjige koje dugujem Knjižnicama grada Zagreba.