Doista, ako bi se vladari, koliko je u njihovoj moći, angažirali za ta plebejska učenja, ako bi svećenici o njima govorili s propovjedaonica, a učitelji ih u školama usađivali dječacima u srca više nego one učene nauke, zahvaćene na aristotelovskim i averoističkim izvorištima, kršćanstvo ne bi sa svih strana bilo potresano gotovo neprestanim bitkama; ne bi se više toliki ljudi, ne osvrćući se na pravdu i krivice, grozničavo žudjeli za gomilanjem bogatstva, niti bi se posvuda ogorčeno sukobljavali u borbi kako za svete tako i za svjetovne stvari.