Stoji na vrhu ceste, osjeća se nekako slab to su se nakupila noćna bdijenja, teško mu padaju osjeća da mu je tijelo ukočeno, a vid zamućen, osim toga stalno su i vrući dani, no k vragu, valjda će uskoro postati svježije, vadi mobitel iz džepa hlača, ne snalazi se baš dobro s tehnologijom, pokušava čitati što piše, oči mu se smanjuju na jakom svjetlu podneva, na ekranu piše da ima propušteni poziv, jedva da može razaznati slova jedno pokraj drugoga, bira mehanički taj broj, oklijeva između tri i četiri, prsti se sjećaju, nose sjećanje na prošla djela, a zatim čeka dok produljene pauze odjekuju negdje duboko u njegovoj glavi, i nakon četvrtog zvona jedan dosadni kreštavi glas naglo ga vraća u stvarnost.