Naime, 26 - ogodišnja Marquise de Dampierre je od djetinjstva imala neugodnu sklonost da normalni razgovor na trenutak prekine lajanjem, cviljenjem, tikovima, te izgovaranjem prostota poput merde (sranje) ili foutu cochon (u doslovnom prijevodu prljava svinjo, u kolokvijalnom kojim preciznije gađamo značenje jebena svinjo).

Doista, nije teško shvatiti svu skučenost i ironiju njezinog položaja u romantičarski nastrojenom stoljeću, zamislimo je samo kako ustreptala pred pojavom i biranim riječima uglađenog kavalira svoj smjerno spušteni pogled i iskreno crvenjenje u obrazima podebljava sa Jebena svinjo i nekim ludim tikom, zamislimo je u idiličnoj šetnji jednim od prekrasnih gradskih perivoja kako sa malim suncobranom u ruci laje na svoje damsko društvo i potom nastoji uhvatiti priključak razgovoru o beskrajno snobovski nečemu kao da se ništa nije dogodilo, zamislimo je u teatru kako nakon arije iz mezanina refleksno kliče: Sranje

Iz tog su razloga psovanje markize Dampierre obični, mali ljudi pozdravljali kao najefektniju podsjetnicu iznutra svima onima čijim su pretcima obespravljene mase ne tako davno i s uzdignutom šakom vikale: Jebena svinjo dok su ih ispraćale na posljednji manage a trois.

Osim toga, u građanskom sloju se iz čistog pomodarstva uvriježilo svaku kićenu kurtoaznost zaključivati s Jebena svinjo tako da je ta, inače uvredljiva sintagma, nevjerojatno brzo prošla put od obične prostote do najprijateljskije podštapalice i začina bontonu...

Kad je markiza Dampierre shvatila da kad izusti Jebena svinjo ili Sranje to ponekad zaista i pomisli, kad je svoje stanje počela sagledavati kao nešto što joj u jednu ruku može davati puno više slobode negoli to itko iz aristokracije sebi može dozvoliti, strpali su je u Salpetriere, nekoć ogromno skladište baruta koje je u prvoj polovici 19. stoljeća preuređeno u kombinaciju ludnice i skloništa za beskućnice i prostitutke.