Kao i mnogi pjesnici koji počinju objavljivati krajem 60 - ih i početkom 70 - ih (Josip Sever, Zvonko Maković, Milorad Stojević, Branimir Bošnjak, Darko Kolibaš, Luko Paljetak, Branko Maleš, Ivan Rogić Nehajev), i Jendričko se u svojoj poeziji bavi razgradnjom jezičnoga znaka ali i njegovom zabavnom obnovom, i to u rasponu od anticipacije takvih poetoloških promjena deskripcijom stanja semantičke iscrpljenosti jezika krajem 60 - ih i tijekom 70 - ih, preko demonstriranja potpunoga rasapa jezičnog znaka uvođenjem neverbalne znakovnosti, posebice geometrijske i likovne, u 80 - ima, pa sve do takve nekoherentne, razbarušene strukturnosti teksta koja reflektira postmodernu situaciju vremenske i prostorne simultanosti i sveprožimajućeg poliloga svih sociokulturnih fenomena (filma, glazbe, televizije, video spota, politike itd.).