Stigla je nova Jergovićeva Historijska čitanka

Njegova književna karijera pak i dalje napreduje ozbiljan njemački izdavač uložio je ozbiljan novac u publikaciju njemačkog prijevoda Jergovićeva posljednjeg velikog romana« Dvori od oraha »: nije Ivo Andrić, ali je iz Bosne, i vrlo literarno...

Možda misli da je on veći kritičar, enciklopedist i krležijanac od Jergovićeva šogora te da bi, po pravdi Boga, on trebao biti " Jergovićev šogor ", to jest ravnatelj.

Na ove me sumorne misli nagnalo čitanje najnovijeg Jergovićeva romana Ruta Tannenbaum.

Uostalom, ako Cigane piše velikim početnim slovom, onda bi u najmanju ruku bilo pristojno da i Židove piše na isti način.) U prvi mah mi se, priznajem, svidjela ova knjiga, kao što su mi se svidjela i neka druga Jergovićeva djela.

Jergovićeva novela Buik Rivera ovdje je objavljena najprije tvrdo ukoričena, a zatim i kao džepno izdanje koje se prije godinu dana prodavalo na pultovima za bestselere, odmah pokraj blagajne, u knjižarama po Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj.

Sjećate se kako je Jergovićeva momčad do posljednjeg trenutka pokusavala pronaći kupca.

U tom smislu Jergovićeva autobiografska zbirka nastavlja memoarsku produkciju hrvatskih devedesetih, produkciju koja je po mnogima i najbolje što se u nas pisalo devedesetih....

Priznajte Nemanji prava na mišljenja (ena.z 29.03.2006. 01:21) nikako ne mislim da je jergovićeva ideologija ono zbog čega ga EPH gura, pa nije jedini takav u EPH. vec sam napisala (u onom obrisanom dijelu - hura za blogove koji preuzimaju metode mainstream medija) što ga čini jednakijim među jednakima: to što se najspretnije artikulirao prema novouspostavljenim masovnim (masa koja čita novine i kao zanimaju ju kultura) kriterijima. na tragu sam onog što Vikkor piše: Mandić jest još davno počeo brisati granicu između visokog i niskog, onda je to djelomično bilo potrebno, ali je u konačnici revolucija pojela vlastitu djecu po sličnom obrascu po kojemu je Rudanica dokrajčila FAK.

Trajalo je to dok smo se čitatelji i ja napokon složili da se zbog Jergovićeva mišljenja ne trebaju ljutiti na Večernji list, nego na Jergovića.

Naša je navlastita ljudska mogućnost, post mortem i festum iz Grada kao Mrtvačnice progovoriti kao kadaver, u vječnoj noći vesele gotike: kao živi mrtvaci, što je drugorazredni horror ali prvorazredna teorija: kao biološki živi, a politički sasvim obespravljeni ljudi, kakvi su danas u ovoj zemlji uglavnom svi, a ne samo Jergovićeva prosjakinja Srda.

A nije, jer je Sanader postavio " Jergovićeva šogora ".

Kako Hasan i Vuko, koliko god bili individualizirani likovi, htjeli-ne htjeli stoje i kao simbolički predstavnici Bošnjaka i Srba (a Hasan je i ateist, dok križić na retrovizoru Vukina auta sugerira njegovu deklamatorsku religioznost, čime se možda ipak uspostavlja neki kontakt s vjerskim nasljeđem Sjeverne Dakote), Jergovićeva knjiška verzija bila je kontekstualno gledajući politički korektna jer je afirmirala žrtvu i osuđivala nasilnika, ali univerzalno gledajući zašla je na tlo političke nekorektnosti određujući Srbe na jedan, a Bošnjake na drugi (stereotipan) način.

Da li je Jergovićeva ironija poželjela gledateljima, koji reagiraju na svaku, pa i najplošniju, najprozirniju i najotrcaniju foru, da potonu do kraja u najbezbolniji eskapizam ili je pak Kovačevićevoj alegoriji Jergović dodao parabolu koja zahvaća i publiku, nije lako odgovoriti.

Poduhvativši se Jergovićeva literarnog predloška, i sam je Rušinović dobio drukčiju dramaturšku potku negoli ju je imao u prva dva dugometražna ostvarenja.

10 godina je prošlo od prvog izdanja Sarajevskog Marlbora i dosad je ta prekrasna Jergovićeva zbirka priča prevedena na mnoge jezike, a danas, 29.06., u Biblioteci Jutarnjeg lista doživjela je svoje već 26. izdanje.

Kulminacija cjelokupnog procesa Jergovićeva promišljanja o sadizmu zbiva se pojavom Vuka Šalipura i njegovim sudarom sa životima Hujdura i Angele.

Umjesto dubina koje otvara, Jergovićeva knjiga je dijelu kritičara, nažalost, bila puno zanimljivija po činjenici da ju je - kojega li čuda - objavio beogradski izdavač.

A kada ga je novinarka priupitala koja mu je Jergovićeva knjiga najdraža, Bandić je rekao da su mu sve dobre, na što je novinarka inzistirala da joj kaže barem jedan naslov, a Bandić se samo smiješio i smrsio nešto u svom stilu.

Ipak, dobro je da je ova tema kroz Jergovićeva usta barem došla do medija.

A trenutno mi je jako ugodno u društvu Jergovićeva nagrađenog romana Volga, volga, uz Sedam dana po Bosni Ivana Lovrenovića, uz Tomićevo Čudo u Poskokovoj dragi.

Ne bi bilo teško locirati još nekoliko skliskih mjesta na kojima se Psi na jezeru, u konačnoj valorizaciji, spuštaju prema donjoj polovici Jergovićeva pripovjednoga opusa, ali možda je poštenije na kraju pridometnuti nešto što u većini negativnih kritika njegovih knjiga kao da se prešutno podrazumijeva, pa neobično rijetko biva spomenuto.

Pa je stoga i tadašnja Jergovićeva odluka da prvo odgodi a potom i otkaže zagrebačku promociju svojih novih knjiga, romana Psi na jezeru i zbirke eseja Pamti li svijet Oscara Schmidta, kako bi zaštitio recepciju tekstova od kontaminacije aktualnim sukobima, bila, zapravo, posve promašena.

Ne da ju se ne bi moglo razumjeti na razini privatne odluke, utemeljene u autorskoj brizi za svoja djela i sasvim legitimnom izboru da cijelu polemiku naprosto odšuti; ali, ona je pritom ipak maskirala činjenicu da su poetičke premise istih tih djela kao i, uostalom, cjelokupnoga Jergovićeva opusa, književnog i (osobito) novinarskog itekako usklađene s koordinatama prema kojima se konsenzualno orijentiraju hrvatska (književna, politička itd.) ' ljevica ' i ' desnica '.

Tak: Jergovićeva je bolja polovica lektorirala Truliksa.

Kao što je Kovačevićeva satira bila previše razvodnjena i razvedena, tako je i Jergovićeva slabo motivirana i još lošije napisana.

" Otac " je svakako najintimnija Jergovićeva knjiga u kojoj se, u tragovima, pojavljuju motivi koji su se useljavali u njegovu dosadašnju prozu (prije svega " Mamu Leone ", i inače prepoznatu kao autobiografsku zbirku priča).

U središtu je tragičan događaj, majčino samoubojstvo, koje će zauvijek obilježiti dječakovu sudbinu i odrediti njegov životni put. 3. Doba Šive, Manil Suri (Naklada Ljevak) Priča o rođenju Indije kao nove nacije teče usporedo sa složenim psihološkim putovanjem žene u kojem se sukobljavaju tradicija i suvremenost. 4. Potres, Višnja Stahuljak (Naklada Ljevak) ' Igračke zemlje i njezine uzburkanosti, ljuljamo se na njezinim potresima kao i na potresima vlastitih duša ', misli glavni junak ovoga romana. 5. Volga, Volga, Miljenko Jergović (Naklada Ljevak) Novela je treći dio Jergovićeva ciklusa o ljudima i automobilima, sva okupljena oko sudbine jednoga čovjeka, ali je istovremeno i priča o njegovoj društvenoj slici, o tome kako on izgleda dok ga se gleda sa strane i dok se o njemu, njegovoj sudbini i nesreći, ispisuju novinski članci. 6. Mikrofikcije, Régis Jauffret (Sysprint) Zbirka apokaliptičnih pripovjednih sprintova kratkih urona u svijest običnih ljudi, njihovih zebnji, boli, bjesova, ushićenja, manija, delirija... 7. Ljubav je samo riječ, Johannes Mario Simmel (Mozaik knjiga) Verena Lord bila je uvjerena da je ljubav samo riječ.

Osim toga, slaba povezanost poglavlja i dekoncentriranost u radu mogu dovesti do grešaka u dramaturško-karakterizacijskom kontinuitetu, kao što svjedoči Jergovićeva obrada lika Luke Sikirića, koji je u jednom poglavlju žestoki antistaljinist, što znači i politički angažiran, da bi veću sljedećem bio predstavljen kao posve apolitičan eskapist.

Jasno, jer ti, u izvornom smislu te riječi: idiote, upravo ti ništa ne razumiješ, iako ti je sve pred nosom: i Portovo ' ispoljavanje ', i Moljčev ' fašista ', i činjenica da i tebi Jergović ide na kurac i da ga ne možeš smisliti upravo u njegovoj privilegiranoj društvenoj poziciji, koja je povlaštena baš zbog licemjera poput tebe: vi ste Jergovićeva idealna publika i upravo vi ne možete izbjeći njegovoj gravitaciji; samo, kad već jebemo Žižeka i Lacana, nije ni čudno da o svemu tome ne možete kazati ama baš ništa bitnoga, kad Jergović zakriva baš to ništavilo, tu prazninu pozicije oko koje se trudite i kojoj gravitirate: iza te EPH-ovske maskarade i privida građanstva, krije se jedino ništavilo iščezlog jugoslavenstva.