Sniman u sugestivnoj crno-bijeloj fotografiji, na jednom mjestu (šuma) i s kratkim razdobljem tijeka radnje (dan do dva), te gotovo bez teksta (a Kachyna je i inače sklon kazivanju slikom i najjači upravo pri minimalnoj potrebi oslanjanja na scenarij, odnosno maksimalnom prepuštanju slici koja pokreće i priču), film preko jezične barijere svoja tri protagonista ukazuje na svu nepopravljivu razdvojenost njihovih svjetova; egzistencijalnu osamu te puko nerazumijevanje preko već na prvi pogled vidljivih monoloških komunikacija, a koje zadiru puno dublje.