Osim toga, filozofska i teorijska djela poput Smijeh o značenju komičnog (1900.) Henri Bergsona, te Šale i njihova povezanost sa nesvjesnim (1905.) Sigmunda Freuda mogu pružiti referentan okvir za iščitavanje fenomena smiješnog u umjetnosti i ukazati na njegov subverzivni i očuđujuči potencijal, a tom emancipatorskom učinku znatno je doprinosio i tekst Jo Ann Isaak o revolucionarnoj snazi ženskog smijeha.