Potaknuta tim primjerom, ponajviše televizijska dokumentaristica Ljiljana Jojić bila je one iste 1979. objedinila u omnibus tri već prije snimljene igrane priče pod naslovom Priko sinjeg mora.

Premda film nije zaživio u kinima, u svim će filmskim povijestima ili pregledima hrvatskog igranog filma stajati da je upravo Ljiljana Jojić bila prva žena koja je realizirala cjelovečernji igrani film, i to u obliku omnibusa.

Snimatelj je hrvatskih filmova Nevjera (Vladimir Pogačić, 1963) uz susnimatelja Jovana Jovanovića, Sudar na paralelama (Jože Babič, 1961) i treće priče u omnibus filmu Priko sinjeg mora (Ljiljana Jojić, 1979).

Isto tako i do danas se ne zna tko su sastavljači Pravopisnoga priručnika iz 2004. god. koji je priredila Ljiljana Jojić.

Imotska krajina upamtila je ustaške logornike (Colombani), domobranske generale (Simić), talijanske kolonele (Destino), njemačke zapovjednike (Schmit Hubert), četničke vojvode (Jojić, Kargotić), partizanske komandante (Peko Dapčević), komunističke propagatore (Pavao Lozo), predsjednike općine (Bauk) a i čovjeka anđela mira, koji je znao držati ravnotežu izmedu ekstremista pojedinih politika i struja, u tim pogibeljnim i osjetljivim vremenima.

Urednici i autori Školskog rječnika hrvatskoga jezika - Dunja Brozović Rončević, glavna urednica, Lana Hudeček i Milica Mihaljević, urednice, te autori Matea Birtić, Goranka Blagus Bartolec, Lana Hudeček, Ljiljana Jojić, Barbara Kovačević, Kristian Lewis, Ivana Matas Ivanković, Milica Mihaljević, Irena Miloš, Ermina Ramadanović i Domagoj Vidović (objavljenog u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige u 2012.) za izniman rezultat u teorijski utemeljenom radu u promicanju znanosti u prosvjeti.

Radeći uz kolege Vladimira Krausa-Rajterića i Anđelka Klobučara te Lidiju Jojić i Teu Brunšmid u glazbenom odjelu Dubrava filma, postavio je neke novosti skladanja filmske glazbe u nas: primjerice, među prvima je počeo koristiti računalo.

Kad su 1943. prolazili četnici preko Imotskog, samostan je zaštitio vojvoda Jojić, nekadašnji sreski načelnik u Imotskom.

Jojić Kraljevna na zrnu graška 9. K.

Rječnik su priredile Ljiljana Jojić i Anuška Nakić, oslobodivši ga ideoloških natuknica, političkih i jezikoslovnih kompromisa, osuvremenivši pristup leksikografskoj obradi, akcentuaciji i ispravivši nepreciznosti u etimologiji.

U filmu Preko sinjeg mora Ljiljane Jojić iz 1979. godine gdje snima prvu priču (ostali snimatelji su Nikola Majdak i Petar Lalović) njegova je kamera, bolje reći pogrešna izgradnja svjetla, glavni krivac narušavanja autentičnosti.

FAS je, među ostalim, otvorio vrata i prvim domaćim redateljicama (Ljiljana Jojić i Milica Borojević), a bilo bi na njegovu popisu i drugih zvučnijih autorskih imena, poput Bauerova, Berkovićeva ili Ivandina, da je studio preživio politički i ekonomski zlosretne početke hrvatskih 1970 - ih.

Očekuje se sudjelovanje i drugih FAS-ovih redatelja - Petra Krelje, Zlatka Sudovića, Ljilje Jojić, snimatelja Ivice Rajkovića, Branka Bubenika i Marija Perušine, te glumaca Ane Karić, Relje Bašića, Tonka Lonze i drugih.

Dakako, s iznimkom triju redateljica (Ljiljana Jojić, Snježana Tribuson, Oja Kodar), koje potpisuju cjelovečernja ostvarenja, cjelokupna se filmografija hrvatskog igranog filma nalazi u rukama dičnih hrvatskih muževa.

Komentar: Jedini cjelovečernji igrani film Ljiljane Jojić zapravo je kompilacija nekoliko njezinih ranije nastalih kratkometražnih filmova.

Ostala su tri u uporabi, a po njima su napisane i mnoge knjige: Pravopis hrvatskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića, zatim Pravopisni priručnik koji je priredila Ljiljana Jojić i Hrvatski računalni pravopis S.

Među nagrađenima se našao i VERN ' - ov student 3. godine, Danijel Jojić (dobitnik dviju dekanovih nagrada za najboljeg studenta Visokog učilišta VERN ' na I. i II. godini).

U okviru Kino saveza Hrvatske 1967. je osnovan FAS (Filmski autorski studio) koji se zatim odvaja od Kino saveza i registrira kao posebna firma FAS, a Heidler je direktor sve do stečaja 1973. FAS je bio jedini nezavisni producent u jugo-kinematografiji a omogućio je snimanje debitantskih filmova dvadesetorici redatelja, amatera i akademaca (Praška škola), među kojima su bili Milica Borojević i Ljiljana Jojić (uz Tugomilu Sabljić, prve žene-redateljice u Hrvatskoj), Karpo Godina, Rajko Grlić, Petar Krelja, Ranko Kursar, Ivan Martinac, Miroslav Mikuljan, Vladimir Petek, Ante Peterlić, Vasko Pregelj, Milivoj Puhlovski, Tomislav Radić, Rajko Ranfl, Zoran Tadić i Lordan Zafranović.

Bila je 98. minuta i slobodni udarac je izveo Jojić, koji je baš majstorski pogodio rašlje, golman je bio nemoćan i Partizan je poveo lijepim golom i zacementirao si prvu poziciju u njihovom prvenstvu.

Dubrava film (današnji Jadran film) u to je vrijeme bio iznimno jak studio, s glazbenim odjelom u kojemu su kao voditelji radili Anđelko Klobučar, Vladimir Kraus-Rajterić, Lidija Jojić i Tea Brunšmid.

Suradnik Ivan T. nije točno citirao pravopisni priručnik koji je priredila Ljiljana Jojić (Pravopisni priručnik, Zagreb: Novi Liber: EPH, 2004., ISBN 953 - 6045 - 30 - 3).

Njegov najpoznatiji dugometražni dokumentarni film je Posljednja oaza (1984). U hrvatskoj kinematografiji snima uz Vjenceslava Oreškovića i Nikolu Majdaka jednu od priča (drugu) u omnibus filmu Ljiljane Jojić Priko sinjeg mora (1979).

Da se ne zaboravi dokumentarni je film redateljice Ljiljane Jojić o životnoj priči Ote Konsteina, jednog od rijetkih hrvatskih Židova i člana Židovske općine Zagreb koji je preživio koncentracijske logore smrti Auschwitz i Bergen-Belsen.

O nevidljivosti redateljica dovoljno govori da su u 114 godina povijesti filma na ovim prostorima samo tri žene režirale dugometražni film: Snježana Tribuson, Ljiljana Jojić i Oja Kodar.

Pravopisni priručnik (priredila Jojić, Lj.) dodatak Velikom rječniku hrvatskoga jezika.

Međutim, problem leži u tome što roditelji tim pomaganjem žele da zadrže kontrolu nad brakom svoje dece - objašnjava psihijatar Milica Jojić-Milenković

Godine 1971. snima za redateljicu Ljiljanu Jojić film Vrata majstora Radovana u kojem s iznimnim likovnim smislom prikazuje detalje portala na trogirskoj katedrali donoseći nove kompozicijske cjeline.