Prvi promicatelji brazilske kinematografije pred oči šire javnosti i svijeta kroz Boga i đavla u zemlji sunca (Deus e o Diabo na Terra do Sol), Suhe živote (Vidas Secas) ili Puške (Os Fuzis) šezdesetih godina izlaze putem lučonoša Glaubera Roche, Nelsona Pereire Dos Santosa i Ruya Guerre, koji žestoko barataju emblematičnom južnoameričkom poetikom i u prvi plan stavljaju snažno prisutnu socijalno-društvenu stavku, gotovo neorealističke provenijencije, čija problematika socio-političkog nacionalnog stanja zadire toliko duboko da su čak i bajke, poput Žoaoa Barandaoa primjerice, postajale indikatorima siromaštva, ugnjetavanosti i sadržavale snažan realistički predznak.