Poslije sam odveo Fabjana Kaliternu u " Blesk ", veslački klub, gdje se on zaljubio u vitku liniju skifa i četvorke i nakon toga u kavani " Šport ", đe smo se sastajali udrio je dlanom o dlan povrh glave i uskliknuo:« Jo, judi moji, ovo moramo donit u Split.

judi moji.. sad dobro razmislite.. da su to bar pravi komunisti.. a da za druge ne govorim.. pravi demokrati.. socijalisti.. kapitalisti.. i drugi.. u kratko.. ljudi.. sa stavom i moralom.. ne.. nego.. oni su nista od judi.. obicni.. lazljivci.. kradljivci.. prevaranti.. sve negativni anti..

Judi moji ka je to srića, bit dite karnevalskog vrtića

A ča reć, a ne falit, ja san van judi moji ka da me iz naftaline izvadilo i nebi tija da me krivo razumite.

A judi moji, ča je ovo došlo Da red, rad, znanje, poštenje Da se bogatstvo stiče radon, svaki šljaker bi bija bogatiji od Kredija.

Al ' reć ću van ja, judi moji, da van taj globalni seljakluk ne dođe iz guze u glavu dok to ne osjetite na vlastitoj koži.

Ča je ovo judi moji ča je vrućo, oli Amansona oli Saharia oli Ostralija, ča je da je ne vajalo je

Nasmješena lica neše dice, pa judi moji zar ne živimo za to?

I moran se opetovat, nisan svetac, a teško daćedu me i proglasit, ma judi moji triba jemat mire, pa nemoš nategnit sve ča puže, leti pliva, hoda, pa makar bili savršeno fatalni, ma ke nazivi

judi moji kji pinezi 24 mijarde kuna ili 3,5 mijarde eura., a di su ti brodi ca su se gradili.jeli su to bili od sapunice pa se onako raspali.ili su kradezejci dobro napunili takujine da jin i deseto koline nece gladovat.koji lupezi sve jin konfiskirat.

Judi moji ča mi se trefilo jučer popodne, tu nima ni u onu skrivenu kameru.

dobro kazes bjane ali ovi komentari od nize potpisanih su nasa stvarnost tako da gaze sve sta je na podu pa ako si mojih godina onda znas da su je drzavu branilo 40 % NARKOMANA i znas kako nan je donosilo na teren drogu sta onda nismo valjali.E judi moji

Je sve priznajen, ma judi moji vako ćemo izumrit za par desetaka godin i višje nikor neće jemat blog, a neće bit niti oni ča će pitat monade.

Ma tako ćudo svicko judi moji, da jedan taki vitalni mladić boluje od opaki bolešćina

ajme judi moji, ća je ono u Glagoljaškoj na Lučcu onoliko svita na misi za sv. Roka nagrnulo i mlado i staro čak se neki i na brode popeli a don Grubi sam samcat nikog od kolega da mu pomogne a IKA ni riči mišaju mi se osjećaji ne znam bi li plaka il se radova O, Gideone http://www.ffdi.hr/amdg/gideon.htm

2.) trener - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - igraci su bili preplaseni isto ka i trener. tocka. nema vise rasprave nakon toga. jer kada s takvin stavon udjes u partiju bilo cega, pusis s grande razlikon. znan znan, svi su odi pisali velike hvalospjeve o mocnon " gogiju ", tepali mu bla sra barsa. al pogleadjte judi moji, sta je on napravija kada je kako on samo kaze " ima cilu momcad poslozenu " pripreme.. nula bodova, osim onega dinama. i sta bi onda tribali ocekviat sad, nakon sta ih ne vodi niti 3 dana. ovaj poraz nije poraz space, jer smo u rusiji protiv njihove jace ekipe stajali boje na terenu u drugacijoj taktickoj varijanti. koja je meni uzgred i bolja s obziron na kadar koji imamo trenutno.. moj gogi, samo si malo bolji od mise. al samo malo. sta govori dovoljno.

judi moji, koja je sve nivinarska pera i bardove novinarstva krepalina od SD uposlila na ovom slučaju: desetci ponajboljih svitckih nounara predvođeno markom didićem, edom vujević i neponovljivim, nenadyebibim vladimirom urukalom. iza njih jaka i uigrana četa lektora, data collectora, i nounara. jeb ' lo majku ako nisu nadasrali i pulitserovu nagradu rekstovinama o mrjanu i ubojci s mrjana. java okotija, tito odgojija, slobodnas uposlila, narod prigrlija, čitatelji prokljuvali i odyebali.

A tija bi rec i onima ca govoridu da je Trogir lipi mali grad...... e judi moji da se samo vrime more vratit pa da vidite koje je i kakvo misto to bilo.... di si zna uglavu sve mištane, di su se dica nesmetano igrala i trcala po ulican (ajme cili je grad bija nas i nigdi nan kraja ni bilo), di si moga znat ko šta kuva po cakulama žen sa ponistre na ponistru, di ni bilo pustih štekati, stranci, nekoga drugoga svita koji bi bilo bolje da nikad ni ni doša vamo.......

Kakav dan, kakav ambijent, kakva panorama i kakav pogled, ajme judi moji.

mislin da je pitanje ocemo li bit uljudna drzava oli cemo se ponasat po onemu lako cemo oli ajde pustite nas mi to znamo boje judi moji pamet u glavu sve ce nan se vratit nazad ka bumerang da ste mi dobro i bericetno

Ma judi moji napišimo puno toga o potkupljivanju u našoj Hrvatskoj.

Kada bi se buniku donijelo u Split i kojim slučajem dođe do masovnijeg konzumiranja iste, pa pitam vas lipo judi moji, od čega će živit, do tada, pošteni dileri trave, hašiša, heroina, spida, ekstazija i kokaona.Možda vam ova digresuija nije upalila alarm u ušima, ali dopustite, znate li vi koliko obitelji živi od direktnog ili indirektnog preprodavanja tih zakonom zabranjenih materija.

ne samo da rat ni poceja 05.08.1990. nego je zavrsen daytonom 14.12.1995. (sluzbeno). a judi moji, mos jos jedino vidit kod al ' quaide da slave covika koji ubija neduzne, je lipo je bit nacionalist, al pitaj dicu policajca bi li radije oca ili zivili u " demokraciji ". i napokon da je netko komentira da su nas ustase prodale, ne samo CILU obalu nego su madjarima i njemcima dali sjever bilo je gore nego " ostaci ostataka " u 17. st., danas bi svi parlali iataliano da vam je bilo po pavelicu, e, dico, da je znat citat a ne slusat tudje verzije...

Ma judi moji ote likjove ka ča je Svagi, keri, livi, triba potirat ne na Goli otok vengo tamo na Svetu Helenu di je Napoleona potiralo i još sve to " ušminkat " ka " event ".. i svi sritni.. mi sre riješili debila... oni došli u tropski raj...

gre letrika, koja je ovo stela judi moji. zove me mali da je PATIKE skida na sjeveru???

30.12.2005. nihao tisina neka vlada na ovim valovima, je li vas to groznica subotnje veceri lovi ovijeh dana...? i sto si zelite, judi moji, kuda se krecete, cemu nadate? svijetle li te lampice od 20 kuna i tri za 10 jos uvijek radosnim sjajem?;) ja svoje lampice od ovog tjedna nosim u skolskoj torbi. i pernicu. i citanke dvije. i biljeznicu novu. i marendu pravu, djacku. sitnis za autobus. kabanicu. rezervne carape. i kartu svijeta, jer ko ce ga znat kuda svi ti putovi.... ovih dana pocinjem se osjecati kao haski, budjenje u zoru, toplu, uvaljanu snenost para svjezina novog dana, prvi koraci, kratki, nespretni, protezanje, kosti, dlake, nokti, dobro jutro, njusim zrak, otvaram krug, krecem tokom. svaki dan novi krug, veci, sigurniji, udaljeniji od logora, izgubim trag, pronadjem ga na slijedecoj cesti. u svakom grmu novi miris.. ostavljam svoj. i nista nije tesko, osjecam.. slobodu, od sebe.. sjecate se tih davnih ranoskolskih dana kada torba od stopedest kila nije bila preteska za igru uz put, cudjenje svakom listu, puljkanje na zemlji, ili u skolskom hodniku, male sitne velike izmisljene nepromisljene igre koje pune nezadrzivom, nepotisnutom, iskrenom, unamasadatektinjajucom energijom. da, da, skinuti tu torbu s ledja i zatrcati se negdje, bilogdje... ja sada svakog jutra poslije treninga, uglavnom trcecim korakom odlazim u skolu. pa eto, odlucila sam progovoriti tim doremifasola jezikom. uglavnom, idem na satove kineskog, ucim taiji mac i qigong na univerzitetu kineske tradicionalne medicine. zvuci super, ali ispod tog super stoji ona stara mudrost ja sumom, oni drugom, opa, drumom. jer mogu ja bit sto puta haski, mogu vuc saonice ko pravi vuk, junacki, srcano, mogu slobodna lutat okolo uceci od drveca i ptica, ali ne zavijam li kao drugi, ne mirisem li kao drugi, ostajem vani, nema vatrice uz koju u sumrak mogu ugrijati promrzle sape. da vratim to malo u ljudski, hhhh, kineski svijet,.. profesori na tom faksu, od kojih bih mogla mnogo nauciti i cuti, govore engleski koji ne probija koricu, nema vrenja, jer u svakom kineskom znaku stoji smisao koji je engleskom rijecniku neuhvatljiv. prijevod nije nemoguc, ali je supalj, saft i dalje ostaje skriven. jer kako nazvati nesto sto je nepoznato? novom rijecju?.. svijet je bio tako mlad te mnoge stvari bijahu bez imena i da bi ih se spomenulo, trebalo ih je pokazati prstom... da. a ja bih naravno ono ispod korice, svidja mi se to novo i neimenovano, pa onako proceprkat malo noktom, vidjet sta se to skriva unutra, uturit cijelu ruku, uvaljat se u to s gustom, ko jezurka u lisce. zato se svakoga dana iznova ubacujem u njihov copor, njusim se s njima, guzvam ko velika, pljujem kad mi zagusti, a ni licko-senjske mi nisu strane,.. i hodam s njima, do jednog visokog brda gdje zajedno cekamo mjesec-starinu i zavijamo i zavijamo i zaviiijaamoo liii.. uuuuciimmm....... mmm.. uu.. iii... kkkkkkksoeijgbhfd i jedan nezgrapni kinesko-engleski prijevod neprevodljivog kinesko-kineskog poete, ostavljam vam za kraj, a ujedno i pocetak novog ciklusa, sretna nova, o judi moji

17.12.2005. mnoga lica ima ovaj grad i u hodu ih otkrivam. na noge lagane ranom zorom, u parkove uz jezero gdje mjesta bujnih imena ozivljavaju ljudi u pokretu. svakodnevno listam knjizicu o hangzhou i uvijek se iznova cudim toj mastovitoj percepciji prirode. na primjer, posjetite li hangzhou dozivjet cete " proljetnu zoru na prijelazu su ", " povjetarcem uzibane lotose u vrtovima quyuan ", otpustite svoju sjenu pod " jesenjim mjesecom ponad mirnog jezera ", ljubite na " razbijenom mostu gdje snijeg zaostaje ", otvorite se za " raspjevane zrikavce u vrbama " i uz " vecernje zvono s brda nanping " ne zaboravite nahraniti " zlatne ribetine u cvjetnom jezercu " pa dok prolazite, korakom kratkim uz " lanterne koje odrazavaju svu ljepotu mjeseca ", stici cete do podnozja " vrhova koji paraju nebo ", ali ne zaustavljajte se tu jer ceka vas " most brokatne vrpce ", " eho iz samotne doline ", " paviljon zdralova ", " pecine zutog zmaja i purpurnog oblaka ", " tigrov zdenac ", cudesna ptica feniks, kornjace koje zive tao, voda, voda, leteca voda, shui fei... ali ipak nesto najludje u ovom hot potu jesu sume oko hangzhoua. evo vec nekoliko dana za redom tragam za jednim niskim covjekom kojemu samo ime i lice znam, ali ne mogu ga naci. cujem da je majstor borilackih vjestina, putuje kinom i daje ljudima drevnu mudrost. put me naveo u obliznju sumetinu koja je vec s prvim zrakama svijetla ispunjena svim ljudskim, mozda bolje reci, kineskim navadama, jer mislila sam da znam sto sve moze biti ljudsko... sada mi je jasnije. danas. danas sam uzela oblik zmije i suljala se obraslim putevima i gajevima u kojima ljudi obavljaju svoje svakojutarnje umivanje. sto vam sve pada na pamet kad kazem umivanje? protezanje do neba, slusanje svog disanja, ozivljavanje usnulog i krutog tijela, spajanje svih mogucih duhova, svega pod kapom nebeskom, kroz covjeka, kroz tih nekoliko milijardi stanica koje trebaju zeleno, trebaju zuto i crveno, trebaju sada. a ja trebam biti stopljena, svezati svjetlu kosu, prikriti oci, spustiti teziste, koracati tiho jer u protivnom razbucat cu to jutarnje sijelo. kao mali polutan, provirujem kroz granje, a iz svakog grma netko se glasa, salje svoj dah stablu, zraku, svijetu. i sjetim se one meni drage recenice " I sound my barbaric yawp over the roofs of the world " ouaaaaaaaaaa haaaaaaa hnnnnnn taaaaaa ta suma ujutro zivi zivot koji nakon nekoliko sati prestaje. u devet sati ujutro ostaju samo ptice, i to one slobodne, jer ljudi svoje ljubimce u krletkama povedu kuci, ostaju stabla sa svojim korijenjem, a oni do tad ukorijenjeni otplutaju u donji svijet, ostaju pjesnici i pjesme na stijenama, ostaju starci i njihove majiang plocice, ostaju oznake na granama koje obavjestavaju one meni slicnima da ne tumaraju sumama jer tu zive ljudi sa svojim vrtovima, psima, svojim zdjelicama i molitvama. pa sto onda uciniti? sve su sume ovdje u biti veliki parkovi i imaju svoje poplocene puteve, svoja korita, ali ljudi vole sici, pa silazim i ja. tik do kamene staze zovu me stabla i neizgazeni puteljci, dvorane na otvorenom, vrtovi sa sojom i salatom, rubni dijelovi grada koji guta. danas je ujutro kroz tu sumu protutnjilo sigurno nekoliko tisuca ljudi. i svatko je sa sobom donio svoj mali ritual, svoj dorucak. netko je zapalio stapic i poklonio se precima, otpjevavsi pritom pjesmu suncima, netko se zavrtio oko svoje osi, otpuhnuvsi qi do vrha maca, neki, mnogi, a pogotovo zene predale su se ritmu kineskog popa ili neke tradicionalne melodije. zanimljive su mi starije zene koje njeguju drevne forme plesa, ima u tim pokretima tijela puno mahovine i sedre, starokineskog snjofa. u gustisu, medju stablima i na tvrdo utabanoj zemlji jedan je stariji covjek pricao sa svojim qiem, polako iskusavajuci silu tezu, ulazeci u meditaciju cinilo se kao da jase na ledjima zmaja. mogla sam tako ostati satima, promatrajuci ih sto rade, no krenula sam dalje u dan prisjetivsi se rijeci malog kineskog prijatelja: zelis li upoznati staru kinu, budi brza. a sto znaci brzina u ovom svijetu? malim stepenicama penjati se unedogled..... judi moji

Judi moji ča je ovo sa našin gradon, grajanima i tlejon kojin puzemo.

A ča nas još čeka? Judi moji, pa ota ekipa nima ni pinku one osnovne judske sućuti prima svitu okolo sebe, da ne govorin od otome da se još i sprdaju i zafrkaju svit? neman riči, samo, ajte ća višje, i povedite sa sebon svu tekut, čimavice i papataže ča ste doveli ovod,, i sritan put

Na pjacu Loreto uvatila ga je tolika žeja za bit doma, da se buta na tlej, sta se vajat po marčapiji i derat: Judi moji, ja daje ne gren.