Ta nema niti jedne institucije na kojoj nisu čelne pozicije zauzeli bivši jugokomunistički elementi.

To su razlozi zašto su velikosrpski ideolozi Beograda i domaći jugokomunistički ideolozi bili protiv razbijanja Jugoslavije i protiv osamostaljenja Hrvatske.

Taj anacionalni jugokomunistički program krenuo je s tim da obezvrijedi simbole Domovinskog rata, a to je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak i nacionalna prohrvatska stožerna stranka HDZ.

« Miljenkio Smoje je dakle - kada se sve zbroji, odvaže i usporedi zasigurno najveći totalitarni jugokomunistički i četnikoido orjunaški medijski batinaš i doušnik svih vremena i na ovim prostorima ».

Kardinal Josip Bozanić, opravdano je naglasio: Antifašizam bez antikomunizma, zatvara se u ideologiju klasne mržnje i terora ' ' i hrvatski branitelji imaju pravo izbaciti iz hrvatskog USTAVA, jugokomunistički Staljinov i Titin, ' ' zavnoh ' ' i postaviti hrvatski domovinski rat u temelje hrvatskog USTAVA, oslobodjenog od nacizma, fašizma i komunizma.

Berlinski zid je 1990. srušen, ali nažalost se nije u Hrvatskoj urušio jugokomunistički zid indoktrinacije s apologetski afirmacijom i revitalizacijom onoga što spada u mračno komunističko nasljeđe nedavne prošlosti.

Naravno da nas onda ne treba čuditi što nam zemljom vladaju suradnici udbe i kosa, njihovi potomci te ostali jugokomunistički šljam, plus posvemašnji diletanti, mediokriteti, brisleske pudlice i paščad.

Nije bilo u pitanju samo rušenje tek obnovljene Države Hrvatske, nego su u pitanju jugokomunistički zločini nad Hrvatima, na čelu sa maršalom Titom.

I kad bi in reka da su lupeži i gangsteri, od rebatajice bi ti se vratilo da si jugokomunistički i srpskočetnički element.

Hrvatski jugokomunistički ideolozi antifašisti, trebali bi se ugledati u slovenske partizane sudionike NOB-a.

Izdaja tek obnovljene moderne Hrvatske počela je u prosincu 1990. kada je HDZ bez referenduma promijenio izgled hrvatskog stijega i u preambulu novog hrvatskog Ustava unio izdajnički jugokomunistički i partizanski ZAVNOH, koji hrvatski narod nikada nije potvrdio na referendumu, niti 1945. niti 1990. a koji je čak po ocjeni bivšega komunista i suca Ustavnog suda RH u mirovini, Zdravka Bartovčaka, bio nedemokratsko tijelo bez legitimiteta.

To je nedopustivo, to je silovanje zakona u dnevno političke svrhe..... to je jugokomunistički sustav......

E tako onako jugokomunistički lijepo argumentirano... a ne vrijeđati.

Kakva je to demokracija u kojoj vladaju jugokomunistički funkcionari koji zauzimaju pozicije u RH, jugoudbaši i njihovi sinovi.

Oni kojima srce, dušu ili mozak nije oduzeo jugokomunistički vjeronauk vjeruju u Tvoju nevinost

Jugokomunistički POKOLJ, nad hrvatskim narodom, pod imenom Blajburg, sa naredjenjem zločinca Tite, ove je godine sa Sv. Misom, na Blajburgu, molio biskup, S. Štambuk, sa otoka Hvara, koji je u njegovom govoru poručio: Ne želim ovdje.

Zahvalili smo se na ponudi koju smo odbili diplomatski, objašnjavajući da ne želimo ometati protokol te da ne prosvjedujemo protiv hrvatskog predsjednika već da se ne glorificira totalitarni jugokomunistički režim i da zločinci toga režima budu kažnjeni.

Jedan totalitarno jednoumni poredak kakav je bio tzv. jugokomunistički antifašizam izgradio je svoju vlastitu povijest i interpretaciju povijesnih činjenica.

Upravo su ovi jugokomunistički kadrovi danas najgrlatiji u vici za tzv. detuđmanizacijom hrvatskoga društva, pri čemu je taj izraz za njih sinonim za dekroatizaciju, rashrvaćenje Hrvatske.

Nadamo se da će tekućim izborima jugokomunistički teroristi kao što su Mesići, Jovanovići, Milanovići i Linić i biti zauvijek uklonjeni sa svih položaja i da će Hrvatskom vladati slobodni Hrvati bez...

Nakon ustolieenja nove hrvatske vlasti, voljom hrvatskog naroda kroz proceduru višestranačkih izbora, jugokomunistički režim u ime velikosrpskog imperijalog plana svim sredstvima pokušao je destabilizirati i smijeniti hrvatsku vlast.

a što ste drugo i mogli očekivati od ministarstva kojem je na čelu jugokomunistički komesar koji mrzi sve oko sebe.

Na kraju tog govora punog mržnje i srdžbe, zvuk para gitarski rif ala Rammstein naglašavajući surovost stvarnosti u kojoj su se našli svi koji misle da su za loše stanje u Hrvatskoj krivi isključivo jugokomunistički zločinci.

»Dubrovačke žrtve - Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama« - knjiga je Hrvoja Kačića predstavljena u Zagrebu upravo na dan rušenja Berlinskog zida u okviru manifestacije Mare nostrum Croaticum koju vodi Ivo Vrdoljak.

Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima p rilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika« rukovodstva »politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije. " (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.)

Skrivajući se iza teških nedjela koje je ovdje počinio osovinski satelitski režim i koje je javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac, jugokomunistički je režim nastavio služiti se kapacitetima ovog logora sve do 1947./1948. godine.

Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama ".

U savjetničkim kabinetima gospodina Josipovića uglavnom su ortodoksni jugokomunistički ideolozi raznih boja, bez ikakvih hrvatskih nacionalnih interesa.

Sastav zločinačke organizacije koja je 1945. zapovijedila, nadzirala i počinila zločin genocid nad hrvatskim narodom: " Drug " Josip Broz " Tito " (Jugoslaven, i boljševik, bravar i maršal, ZLOČINAC, glavni zapovjednik u " Vrhovnom štabu " Jugoslavenske armije, predsjednik jugoslavenske vlade i generalni sekretar politbiroa CK KPJ, te agent Kominterne i doušnik sovjetske tajne policije NKVD), zatim, partizanski general Koča Popović (Srbijanac, i komunist, profesionalni oficir, zapovjednik Prve proleterske brigade, i I. armije JA), partizanski general Peko Dapčević (Srbin, i komunist), general JA Ivan Gošnjak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, zapovjednik partizanske vojske u Hrvatskoj), partizanski general i politkomesar Vladimir Bakarić " Mrtvac " (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, predsjednik lokalne komunističke vlade u Zagrebu), partizanski general Aleksandar Ranković (Srbijanac, boljševik, krojač, član politbiroa CK KPJ i " Vrhovnog štaba ", i šef OZNE za Jugoslaviju), Milovan Đilas (Crnogorac i boljševik, član politbiroa CK KPJ i " Vrhovnog štaba "), Boris Kidrič (Slovenac, i boljševik), Andrija Hebrang " Mirotočivi " (Hrvat, i komunist, trgovac, ratni sekretar CK KPJ i zapovjenik partizanske vojske u Hrvatskoj do 1945.), general Ivan Krajačić " Stevo " (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, bravar, šef OZNE za Hrvatsku), Ivan Maček (Slovenac, i boljševik, šef OZNE za Sloveniju), Franc Leskošek (Slovenac, i boljševik, šef partizanske vojske u Sloveniji), zatim, partizan Vladimir Nazor (Hrvat, jugoslavenski i hrvatski književnik i zločinac, predsjednik predsjedništva komunističke skupštine " ZAVNOH "), zatim, Gabrijel Divjanović (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, poslijeratni direktor zagrebačke zvjezdarnice, a 1945. načelnik vojnosudskog odjela II. armije partizanske Jugoslavenske armije), zatim, partizanski general Kosta Nađ (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i titoist, oficir OZNE), zatim, politkomesar I. armije partizanske Jugoslavenske armije, Mijalko Todorović (Srbin, velikosrpski koljač), zatim, general Arso Jovanović (Srbijanac, profesionalni oficir, Jugoslavenske armije od veljače 1945. godine, i pomoćnik generala Ivana Gošnjaka), Josip Boljkovac (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, oficir OZNE u Karlovcu), zatim, Josip Manolić (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i ratni zločinac, oficir OZNE u Bjelovaru), zatim, partizanski oficir i ratni zločinac Većeslav " Veco " Holjevac, komandant I. korpusa partizanske vojske u Hrvatskoj, i član " Komande grada Zagreba " (zadužen za kršenje ljudskih prava hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, i za likvidaciju hrvatskih ratnih ranjenika i " ročnika " u Zagrebu, 1945. godine), zatim, Aleksandar Koharević, ministar zdravstva komunističke lokalne vlade u Zagrebu (zadužen za likvidaciju ranjenika iz zagrebačkih bolnica, zajedno s Krajačićem koji je odgovoran i za maceljske žrtve zajedno sa Stjepanom Hršakom i ostalom partizanskom bandom), zatim, Drago Desput (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, komunist), član sudskog odsjeka " Glavnog štaba NOV " Hrvatske, Stanko Obradović (Srbin iz Hrvatske), partijski sekretar KPH u partizanskoj " IV. udarnoj brigadi ", Dimitrije Georgijević, opunomoćenik " Odjeljenja za zaštitu naroda " za Jugoslaviju, Jakov Blažević (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), partizanski Javni tužilac Hrvatske, zatim, Vukašinović (predsjednik partizanskog tzv. " NOO " za Slavoniju), partizanski major OZNE, " drug " Brnčić, zamjenik komesara, potpukovnik Robić Ivan, pomoćnik majora Ćuk Milojko, major Vujanović Damjan, major Vidović Lazo i kapetan Janeković Slavko, članovi izvršnog aparata za tako zvane " specijalne zadatke " tzv. " III. odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda " za Hrvatsku, Zvonko Komarica, iz opunomoćeništva partizanske divizije " KNOJ " u Hrvatskoj, zatim, " drug " Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova komunističke Hrvatske (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), i drugi de facto ubojice iz zločinačke organizacije komunističke partije, zatim, " drug " Lutvo Ahmetović, de facto ratni zločinac sa Jazovke, i zamjenik načelnika UDBE u Zagrebu, Simo Dubajić (Srbin iz Hrvatske, boljševik, i četnik, te velikosrpski koljač iz 45 ' na Kočevskom Rogu), glavni komandant koljačke partizanske jedinice na Kočevskom Rogu, major, " načelnik štaba IV. armije), i ideološki vođa pobunjenih Srba iz 1990. godine), zatim, oficir Jugoslavenske armije, " M. P. " (Jugoslavenka hrvatskog podrijetla, zločinka i boljševik), partizanski politkomesar u " XI. dalmatinskoj brigadi 26. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije " koja je iz svoje jedinice odabirala ljude za " povjerljiv zadatak " ubijanja ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu, zatim Nikola Marić Bokež " Crnogorac ", " komesar čete ", Kosta Ugrica, politkomesar " I. bataljona " partizanske " XI. dalmatinske brigade ", član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i KPJ, sudionik ratnog zločina i masovnih ubojstava na Kočevskom Rogu 1945. godine, Albert Štambuk, " zamjenik politkomesara 1. čete 5. bataljona XI. dalmatinske brigade " Jugoslavenske armije, Dinko Periša Ljubo, pukovnik " JNA ", Ivan Gugić, (partizanski) vojnik, Titov borac u " XI. dalmatinskoj brigadi ", svjedok-pokajnik, zatim, Nikola Maršić, " zamjenik komandanta 2. bataljona XI. dalmatinske brigade " koji je zapovijedao izabranicima iz " XI. dalmatinske brigade ", u sastavu od 60 do 70 partizana koji su ubijali na Kočevskom Rogu hrvatske ratne zarobljenike, i zarobljene hrvatske civile, Ljubo Barbarić " Hvaranin ", " politkomesar 3. bataljona XI. dalmatinske brigade ", član SKOJ od 1941. i KPJ od 1943. godine, Ivo Franković, " komandir 3. čete 3. bataljona XI. dalmatinske brigade ", član KPJ od 1943. godine, Božo Kačić, partizanski desetar u " XI. dalmatinskoj brigadi ", također sudjelovao u genocidu na Kočevskom Rogu, i u silovanju zarobljenih hrvatskih žena i supruga kod Kočevja ubijenih časnika hrvatske vojske oružanih snaga NDH, Ante Ćepić, " omladinski rukovodilac 4. bataljona u XI. dalmatinskoj brigadi Jugoslovenske armije " maršala Tita, Maks Baće i Jovo Kapidžić, Rankovićevi pomoćnici, izdali su, uz Ivana Matiju Mačeka, Simi Dubajiću zapovijed od Rankovića i Broza " Tita " za pokolj hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu kod Ljubljane, 1945. godine, partizanski pukovnik Dušan Dule Korać (Srbin sa Korduna), politički komesar 26. divizije JA, član komisije viših oficira koja je došla u kontrolu do jama-masovnih grobova na Kočevskom Rogu, zatim, počinitelji genocida u Maclju kod Krapine 1945. godine, Stjepan Hršak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, titoist i zločinac, krojač po zanimanju, oficir (partizanski poručnik) i komandant tajne službe partizanske vojske u Krapini, i krvoločni isljednik OZNE, i komandant zarobljeničkih koncentracijskih logora u Krapini i okolici, te glavni zapovjednik i egzekutor na Maclju, zatim, ubojica s Maclja, Ivan Valjavec (Hrvat), doušnik UDBE među hrvatskim radnicima (" gastarbajterima ") u Zapadnoj Njemačkoj nakon rata, Rudolf Krivak (Hrvat), Josip Koret (Hrvat), Dragutin Koret (Hrvat), Stjepan Vinceljak (Hrvat), Šimek Leljak " Šinter " (Hrvat), Florijan Šerek (Hrvat), funkcionar UDBE nakon rata, Ivan Strmečki " Stanko " (Hrvat), ubijao nedužne ljude i u zagorskom Jesenju za vrijeme rata, Slavko Kovačec " Štefunjak " (Hrvat), Dragutin Draganić " Radobojec " (Hrvat), Josip Kovačec (Hrvat), Alojz Brodar (Hrvat), Zvon Smrečki (Hrvat), Miško Grobotek (Hrvat), August Herceg (Hrvat), i još 45 drugih partizana-ubojica na maceljskoj gori, te Leopold " Leo " Horvat (Hrvat), zapovjednik civilne OZNE u Krapini (zajedno s Hršakom izabirao dobrovoljce-ubojice za pokolj u Đurmancu i na vrhu maceljske gore Ilovec, a poslije rata radio u zagrebačkoj UDBDI, umirovljen sa činom kapetana UDBE), zatim, Branko Löw (Hrvat), oficir OZNE u Krapini, Ivica Fizir (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, i gradonačelnik Krapine nakon " demokratskih " promjena 1990. godine, Valent Katalenić " Valek " (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, Petar Bezjak " Perica " (Hrvat), zloglasni komesar koncentracijskog logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja kod Krapine, 1945. godine, a poslije rata bio je " isljednik " zloglasne UDBE u Zagrebu, Milan Kunštek, prvi zapovjednik i " veliki i zloglasni krvoločni komandant " koncentracijskih logora kod Krapine, Branko V (i) dović (Hrvat), " komandant " komunističkog koncentracijskog logora u Oroslavlju kod Krapine, 1945. godine, Josip Frankol (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, Ivan Đurkin (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, zatim Mladen Šafranko " Marijan ", partizanski podoficir i stražar vojne OZNE u Krapini, svjedok-pokajnik o genocidu u Đurmancu, Mirkovcu i Maclju kod Krapine, 1945. godine, zatim, Dragutin Rafaj, partizanski oficir, i partizan Živko Vujčić, ubijali su, metkom u potiljak, hrvatske teške ranjenike iz zagrebačkih bolnica na Jazovki kod Sošica na žumberačkom gorju, i mnogi drugi partizanski i jugokomunistički ratni zločinci i zločinci protiv čovječnosti...

E, dobri stari, dragi i (onda) avangardni jugokomunistički proizvod, tehničko čudo za društvo što iz dana u dan sve više i više i najviše napreduje naziva: Partizan, Zvijezda, Pionir il tsl., spravica koja je običnom čovjeku vrijedila tada više nego danas kompjuter.