- Te se partije ne imenuju, ali to ne može biti niko drugi nego jugoslavenska i talijanska komunistička partija, te donekle francuska uvjeren je Svete. Ako je tko pomogao oslobodilačkim kolonijalnim pokretima, to su bili jugoslavenski komunisti.

Ako je tko pomagao emancipaciji radničke klase, to su bili jugoslavenski komunisti.

Ako je tko pomagao ostvarenju socijalne pravde u društvu, to su bili jugoslavenski komunisti.

Ona je na izvornim dokumentima objasnila kako su jugoslavenski komunisti svoje ciljeve ostvarili na kraju rata kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast i obranili svoj totalitarni režim vlasti.

Jugoslavenski komunisti na početku su takođe imali takav plan, štaviše, imali su ga prvi u Istočnoj Evropi.

Gledaj, čakmak, baš da su jugoslavenski komunisti podigli ustanak u jesen 1944. opet bi svijetlim slovima ostalo zapisano da su borbu protiv fašizma započeli oni, a ne pripadnici neke druge političke opcije.

Žrtve su pobili jugoslavenski komunisti bez suda, pa se i ova smaknuća tretiraju kao zločin nad ljudima.

Big deal, jugoslavenski komunisti odlučuju izgrađivati socijalizam, pa po kojem su ga predlošku mogli graditi, kad je samo jedan postojao, onaj sovjetski?

No, kad je taj isti Sovjetski Savez temeljem sporazuma o nenapadanju iz 1939. sa Hitlerom okupirao dijelove poljskog teritorija, ubio 4.000 nevinih poljskih oficira u Katinskoj šumi, pokorio baltičke države i nad narodima Estonije, Litve i Letonije provodio genocid, jugoslavenski komunisti se nisu uzbudili.Dakle, komunistički pokret u 2. svjetskom ratu na području Jugoslavije, pa stoga i Dalmacije, borio se je za interese tuđih gospodara i tuđe države, za ideologiju komunizma, jugos lavenskog integralizma, borbenog ateizma i socijalističke revolucije, a ne za samostalnu i demokratsku Hrvatsku.

Neistina je, bešćutno je, a i primjer je stvarnog povijesnog revizionizma tvrditi da jugoslavenski komunisti nisu likvidirali žene i djecu, te da se takve likvidacije ne bi smjele doživljavati kao hrvatska narodna tragedija.

Jedini razlog da se, po službenoj izjavi vladajuće stranke HDZ, ne smije komunizam izjednačavati s antifašizmom, jest taj, da se bivši jugoslavenski komunisti izuzmu od kaznene odgovornisti pred pravnom državom Hrvatskom, jer ispada da se progoni antifašiste, pošto su komunisti nakon sloma komunističke Jugoslavije postali antifašisti.

Jugoslavenski komunisti gradili su državni socijalizam u čijem temelju su bili jedan vođa i jedna partija koja je vladala kombinacijom partijsko-policijskog terora i ideologizirane privole stanovništva.

Samo je sudbina nužde, a ne političko i ideološko uvjerenje, htjela da su se jugoslavenski komunisti, nakon što su gotovo dvije godine bili u političkom savezu sa fašistima i nacistima, vratili na antifašističku frontu, s ciljem uništenja totalitarnog fašizma, ali ne radi uspostave demokracije, nego radi uspostave totalitarnog komunizma koji su hrvatskom narodu i drugim narodima nametnuli kroz revoluciju, zvanu na području Hrvatske " Socijalistička revolucija " koja je bila preslik Oktobarske revolucije.

Jer osim što je borba koju su hrvatski i jugoslavenski komunisti vodili bila i antifašistička, bio je to u prvom redu revolucionaran rat za uspostavljanje novog poretka, umnogome po uzoru na boljševičku revoluciju.

Napadali su ga jugoslavenski komunisti kao najvećega protivnika Jugoslavije i komunizma, ali i dio hrvatske političke emigracije, pa čak i neki svećenici.

Jugoslavenski komunisti su iskreno u to vjerovali i mnogi ljudi su ih u tome iskreno podržavali.

Svakom dobronamjernom čovjeku, kada spozna sljedeći istiniti podatak, a ako imalo pozna hrvatsku povijest, sve će biti jasno: jugoslavenski komunisti i zamaskirani četnici u samo tri mjeseca, i to nakon službenog završetka rata, bez ikakvog suđenja pobili su više Hrvata nego Turci osmanlije u tri stoljeća agresije na hrvatske zemlje

Iz Dajle benediktince izbacuju jugoslavenski komunisti (benediktinci nisu, kao što su neki kazali ovih dana u Hrvatskoj dobrovoljno otišli iz Dajle, pa zbog toga izgubili pravo na terene, već ih je jugoslavenska vlast osudila i zatvorila).

Iz tog vremena, gdje su HDZovcima jugoslavenski komunisti prijetili i ubojstvima, seže velika povezanost svih kao cjeline, jer ih je povezanost održala u ostavarenju stvarnja neovisne Hrvatske i u spašavanju svojih vlastitih života.

Ali najviše su Gupca politički koristili i iskoristili jugoslavenski komunisti potpomognuti jugoslavenskom marksističkom historiografijom.

A evo samo jedne ilustracije kakvi su bili antifašisti kojima nije suđeno čak ni za npr ovakav zločin koji je opisao Despot na blogu 9.02. 2011. Neistina je, bešćutno je, a i primjer je stvarnog povijesnog revizionizma tvrditi da jugoslavenski komunisti nisu likvidirali žene i djecu, te da se takve likvidacije ne bi smjele doživljavati kao hrvatska narodna tragedija.

Jugoslavenski komunisti pak nikad se nisu poistovjećivali s antifašizmom, oni su isticali svoju vodeću ulogu u pokretanju antifašističke borbe i njenom vođenju do uspješog završetka, što je apsolutno točno i neprijepono.

Dole opisani istiniti događaji služe tome da se partizanski zločini ne zaborave, i zato da se razotkriju laži koje su partizanski ratni veterani i njihovi simpatizeri širili u Hrvatskoj i nakon pada komunizma i sloma Jugoslavije kada su 1990. godine nekadašnji jugoslavenski komunisti hrvatske nacionalnosti preuzeli od režima komunističke partije vlast u Hrvatskoj, nakon čega su pokušali, manje više uspješno, sakriti sve titoističke zločine, a kada su kosti hrvatskih mučenika praktički same " progovorile " iz masovnih grobnica u kojemu su ih ostavili demokratski predstavnici Republike Hrvatske, na vlastitu sramotu, nekadašnji komunisti, na vlasti u Republici Hrvatskoj, i njihovi simpatizeri s ljevice koji su se grijali uz vlast ili obnašali dužnosti u vlastima obnovljene hrvatske države, realtivizirali su zločine komunizma, i izrugivali se žrtvama komunizma, ujedno optužujući nastojanja onih demokrata i anti-komunista koji su nastojali iznijeti na svjetlo dana zločine koje su Titovi partizani počinili.

Sa zacrtanim ciljevima, jugoslavenski komunisti su imali najzahtjevniji zadatak, najudaljeniji od istinskog stanja, provodili su zacrtane ciljeve najzlobnijim postupkom (revolucija u ratu, što je zabranjeno međunarodnim ratnim konvencijama).

Prvo zato što je pretrpio nacističku i fašističku torturu, drugo jer je izdržao i torturu i nasilje koje su u njemu počinili jugoslavenski komunisti, i treće, zato što je ta zadarska povijest ostala skrivena zahvaljujući jednima i drugima - fašistima i komunistima.

Jugoslavenski komunisti (hrvatskih su se riješili), oslanjajući se na jugoslavenski ultranacionalizam ustrajavali su na unitarnom konceptu (teritorijalno najvećem i po broju građana kojeg su trebali pridobiti za jugoslavensku ideju najzahtjevnijem).

Ta je represija jednim dijelom bila sastavni dio revolucionarne logike koju su promovirali jugoslavenski komunisti (ideje eksploatacije eksploatatora, klasne borbe, diktature proletarijata i sl.), a drugim je također i izraz potrebe (a ne samo želje) da se onemogući ponavljanje zlodjela kakva su počinjena u netom svršenom ratu.

Jugoslavenski komunisti ali i ostali gledali su u drugoj polovici šezdesetih posredstvom televizije (novog oblika komuniciranja) rasne i antiratne proteste u Sjedinjenim Državama, studentske nemire u Francuskoj i Njemačkoj, etničke sukobe u Britaniji (preciznije u Sjevernoj Irskoj) i sve snažnije zahtjeve za demokratizacijom i decentralizacijom u Čehoslovačkoj.

HDZ je uspjeo veliki broj hrvatskih gradjana uvjeriti da SDP znaci isto kao i prijasnji jugoslavenski komunisti.

Nitko nije bio kadar ili nije želio vidjeti da je ista ideološka sljepoća moskovskih učenika na gotovo identičan način hicima u potiljak usmrtila prema dosad poznatim podacima oko 14.000 pripadnika takozvane domobranske vojske, a uz njih i brojne civile, kontrarevolucionare, također žene nakon završetka rata 1945, dok su jugoslavenski komunisti još bili vjerni Staljinu.