Ima jedan trenutak u zoru koji mi se posebno dopada.Trenutak prije nego krene prva kolona autobusa Gradskog saobraćajnog, kad od taksista vozi samo Mačak, dok sve još miriše na prethodnu noć i boje se pretapaju jedna u drugu čekajući izlazak sunca.Taj trenutak, skoro bez zvukova, posebno mi je drag i redovno, kad radim jutarnju smjenu, u studio idem pješice, uživajući u nevinosti dolazećeg dana.