A koliki će tek biti jednom kada niz slapove, niz te čudnovate ljepotane prirode, te moćne dokaze kako smo svi prolazni i zapravo nebitni u evolucijskoj zbilji, u tijeku vremena, koliko maleni i jadni u odnosu na Prirodu, Svemir, na Vrijeme i na Boga... da, Boga, BogaBloga... možda i njega.. ili nju... nju? ninju? ni nju?... Chill out... kad kroz potičiće i niz riječice, probijajući se kroz granje, između korijenja stoljetnih stabala, noseći jesenjsko lišće i krhke trupce, poteku rijeke govana i smrada, kad poteku rijeke ljudske bljuvotine desetljećima sakupljane za posebne prilike, za goste u kućama od zlata, za pudlice u kaputićima od činčila, za domaćine beskičmenjacima, ovce demonskih pastira... za trulež ljudskog društva.