čitajući ovaj tekst stekao sam dojam da je prepisan sa nekog bošnjačkog portala gdje se sa nevjerojatnom upornošću nastoji iskriviti povijest tko je bio prvi, tko je bio pravi i tko je dobar, a tko je bio zao. obično se takvi tekstovi nadovežu na moderne mitove o hrvatskosrpskoj podjeli bosne i " bilo nam je dobro dok nas političari nisu zavadili "; " bosna zemljica "... pravi cilj perpetuiranja tih mitova je stvaranje legitimacije umjetno stvorenoj bošnjačkoj naciji, njezinoj državnosti i njezinoj tobožnjoj autohtonoj religiji, koja dakako nema apsolutno nikakve veze sa islamom, vladajućom religijom bošnjačkog naroda. prava je istina da je čak puki prijevod naziva dnevnika crkva bosanska " ecclesia bosnensis " koji u sebi implicira dva elementa, prvo da je dio oficijelne strukture katoličke crkve, dok drugi dio vodi porijeklo od rimskog toponima rijeke bosne. dolaskom slavena, a na to područje su došli prvenstveno hrvati, došlo je do miješanja sa starosjediocima, pretežito ilirima, i nastalo stanovništvo se identificiralo ne po naciji, koja je tada bila nepoznata kategoraija, nego po toponimima, a to je u ovom slučaju rijeka bosna. nesporno je da je to područje oduvijek bilo dio ili povezano sa hrvatskim korpusom, (i djelomično sa srpskim), dok je većina vladara bila nedvojbeno katoličke vjeroispovjesti. analizom tekstova koji se vežu za nju kao što je " kopitarovo evanđelje ", " mletački zbornik " nije utvrdio nikakav otklon od katoličke dogme, niti je pronađen otklon prema gnostičkoj herezi. opći zaključak je da je nekadašnja " ecclesia bosnensis " u XIII stoljeću prekinula vezu sa rimom i sačuvala svoju ćirilmetodsku baštinu, te ostala na razini primitivnih kršćanskih zajednica. dolaskom otomanskih osvajača kršćani katoličke vjeroispovjesti nisu imali isti tretman kao pravoslavni, jer je pravoslavlje u turskom carstvu imalo status milleta, sa znatnim beneficijama u odnosu na zapadnu verziju kršćanstva. krstijani su nestali u bespućima povijesti, kao što je u modernoj bošnjačkoj historiografiji " nestao " početak povelje kulin bana koji glasi: " U ime oca i s (i) na i s (ve) toga d (u) ha. " neki bosanski velikaši davali su nemale svote crkvi bosanskoj, što protuslovi skromnosti krstjanskih svećenika, a posebice bogumilskoj askezi... što se tiče neobičnog običaja pokopa, ništa manje nisu zanimljiva ni mirila na velebitu http://www.dw.de/mirila-velebitski-spomenici-du%C5%A1ama-mrtvih/a-6473610 koji pokazuju kako se na uskom izdvojenom geografskom području mogu zadržati kristijanizirani pretkršćanski običaji. zaboravio si dodati sudbinu djece stjepana tomaša, koji je prema njemačkom nazivu vojvode " herzog ", postao vojvoda ili herceg humske zemlje (još jedan toponim), koja je kasnije nazvana hercegovinom. njegovo dvoje djece završilo je kći katarina kao tahiri hanuma, a šimun ishak-beg kraljević od karasija.