Bila je sredina kolovoza ranih šesdesetih prošlog stoljeća, neubićajeno kišoviti dani za sredinu ljeta, jutra gotovo s jesenjskom maglom, mi Hrvatje se spuštamo sa štaglja usred Savinjske doline, plodne ravnice uz bistru i brzu riječicu Savinju u bogatoj Sloveniji.Ležali smo u dva reda s nogama do nogu, na daskama podloženim slamom i pokritom konjskim ceradama a na sebi po jednom toplom konjskom dekom.Ispod naših postelja su kokoši utihnule zajedno s nama tridesetoricom hrvatskih težaka, braljca hmelja.Za san nije bilo nikad dovoljno vremena i svako jutro, zajedno sa živadi izađosmo u obećavajući novi dan.Branje slovenskog hmelja (ma, i svačijeg drugog) golim rukama nije nimalo lagan posao.Pazeći strogo, zbog " negativnih " točki na kraju dana, da n e ostane koji plod na, inače, britkoj granćici ili pak na zemlji, brzo se punili " žakli ", sretni i presretni zbrajali papirnate bonove sa očaravajućim brojevima.Treći dan urnebesnog tempa, kiša nije prestala, mladima su prsti prokrvarili, jagodice nisu mogle izdržati trenje s nazubljenim patrljcima, zbilja, lijepog ploda zrelog hmelja