Svi su oni jednako važni i jednako autori - muškarac pospanog lica u kombiju Karlovačke industrije mlijeka u pet ujutro, žene iz Zelenila na klupi na promenadi u pauzi okopavanja cvjetnjaka, nadrkana teta s trajnom na šalteru pošte, djeca s plavom, smeđom, crnom i riđom kosom, s pjegicama i naočalama, s velikim zečjim zubima, sa škrbavim osmijesima, klinci na biciklima, s loptama, klinci koji glasno viču u želji da što prije postanu odrasli, čovjek koji u nekom bezveznom trenutku zalupi vrata tamnoplavog automobila i ulazi u hladni haustor kroz masivna smeđa vrata okružena ispucalom rozom fasadom, malena djevojčica koja s malo straha da će se mama ljutiti i s velikim krupnim suzama u rubu očiju gleda kuglicu netom kupljenog sladoleda od jagode kako se rastapa na vrućem srpanjskom asfaltu, djevojka, možda sedamnaestogodišnjakinja, u starkama, maslinastoj majici, tamnim noktima, naslonjena na zid ispisan grafitima, čovjek u čamcu nasred rijeke nad kojom se diže blaga izmaglica, žena koja dugo stoji u donjem dijelu groblja, stoji i šuti i razmišlja, dijete iz doma u krilu odgajateljice, ljudi na terasi u kolovoškom žamoru, sa zveckanjem žličica za sladoled i kocki leda u čašama zamagljenim hladnoćom u vrućem danu.