nebo strpljive voli, zar ne? i gibo tako kaže. kad dovoljno dugo ignoriraš jedan problem, on se sam od sebe riješi, zar ne? ako nešto jako želiš, cijeli svijet će se urotiti da to dobiješ, zar ne? ako imaš određenu sliku u glavi, ta će se slika kad-tad reflektirati na stvarnost, zar ne? zdravo je mijenjati karijere svakih pet godina, zar ne? nisam baš strpljiva po prirodi, no dugo izdržavanje uz laganu ignoranciju problema, jedan je problem, čini se, riješio. dugo sam željela dobiti priliku da odem iz ove firme, i dovoljno sam jako htjela raditi nešto drugačije, novo. u glavi godinama imam sliku sebe u nekom poslovnom kostimiću, s mobitelom u jednoj, rokovnikom i ključevima od auta u drugoj ruci, kako se mrtva ozbiljna razgovaram o nekom poslovnom problemu koji je naglo iskrsnuo a kojeg ću upravo ja riješiti, jer to mi je posao. ponekad, vrlo često, ta mi je slika bila relativno smiješna u glavi, ali je ipak tu. i čini se da bi se i ona mogla nekako reflektirati na stvarnost. ne, neće to biti odmah. za velike poslove uvijek treba vremena. i ne, nije riječ o medijima. strah me. neuspjeha, da ne iznevjerim povjerenje, da ne sjebem, strah me odgovornosti.... strah me svega onoga što je tvrdoglave jarce strah kad kreću u biznis, samo to ne žele priznati. umirem od straha i umirem od smijeha. onog pozitivivnog. hani je rekao da misli da ja to mogu. mama je rekla da je to super ideja. moja m., ponekad jedina osoba koja zna što treba reći i kad to treba reći, je rekla da je aspolutno sigurna da bih ja to izvrsno radila i napravila, i naravno, usput odmah ponudila pomoć i nabacila ideju. o da. to je to. šefovat ću