Slušajući od misionara u Africi koliko je taj siromašni kontinent otvoren za Kristovu radosnu vijest - evanđelje, papa Pio XII. prije 50 godina upućuje encikliku kršćanskome svijetu, posebno biskupima zemalja u kojima je kršćanstvo ukorijenjeno, sa željom da prije svega posvijesti biskupima njihovu odgovornost za Katoličku Crkvu po cijelome svijetu te da tako potakne što veći broj biskupijskih svećenika da na određeno vrijeme pomognu mladoj Crkvi u Africi da se što bolje razvija i raste.

U kršćanskome Vjerovanju kažemo: Vjerujem u svetu kršćansku Crkvu.

Zato u cijelom našem kršćanskome životu, Otac nas poziva« na svetost »(1 Tim.4, 7).

Manje-više, svi su oni kršteni i u ranoj mladosti su odgajani u kršćanskome duhu.

Djevica, koja je na Očev poziv spremno odgovorila rekavši »Evo službenice Gospodnje« (Lk 1, 38), neka nas zagovara da u kršćanskome puku uvijek bude službenika božanske radosti: svećenika koji, u zajedništvu sa svojim biskupima, vjerno naviještaju evanđelje i slave sakramente, koji skrbe za Božji narod te su pripravni svemu čovječanstvu naviještati evanđelje.

Tako smo po Papinom pohodu primili predivnu i zaokruženu sliku govora o kršćanskome humanizmu koji polazi od temelja savjesti, prolazi putem traženja Božjega plana i stavljanja pouzdanja u Boga, pazeći ne nepovredivost dara života i na vrijednost obitelji, da bi se u svim poteškoćama moglo osloniti na čvrstoću vjere koja se suobličuje Kristu, do trpljenja, istaknuo je kardinal Bozanić u uvodnom dijelu homilije, koju je nastavio produbljivati temama o pitanju nade u životu kršćana, o pogubnosti života koja ne računa s nadnaravnim temeljem, o poniznosti pred otajstvom života te o pobačaju kojeg bl. Stepinac naziva narodnim samoubojstvom.

»Povratak jedinstvu pretpostavlja povratak kršćanskome življenju«

Sve to, primijetio je, ukazuje na činjenicu da riječ nada ne pripada samo kršćanskome jeziku, već i ljudskomu jeziku svakoga vremena.

Između Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava postoji doista veliko suglasje kako antropoloških tako i teoloških razloga koji idu u prilog kršćanskome viđenju obitelji i hitnoj potrebi da se ona zaštiti.

Ona je pala za slobodu vjere za vrijeme cara Dioklecijana u Sirmijumu (današnja Srijemska Mitrovica) na granici kršćanskog Istoka i Zapada, pa je slavljena na istoku i zapadu te je u kršćanskome svijetu postala simbolom jedinstva kršćana.

Poslužili su se slabim, ponosnim, nečistim i vlasti žednim ljudima, izazivajući uz njihovu pomoć misaone pokrete koji su suprotni kršćanskome nauku, a koji su naizmjenično poprimali politički, socijalni, religijski ili kakav drugi oblik.

Papa Benedikt XVI. u nedjelju je predvodio tradicionalni godišnji obred krštenja novorođenčadi u Sikstinskoj kapeli i u homiliji rekao da djeca nisu " vlasništvo svojih roditelja ", već je pozvao roditelje da djecu odgoje u kršćanskome duhu, javile su agencije.

- Ne proizlazi li iz toga za samostane zadaća da tako djeluju kako bi molitve časoslova u kršćanskome puku bile izvor nadahnuća za slavljenje?

To pak nužno pretpostavlja neprestanu borbu protiv uvijek novih nasrtaja strasti, kako bismo odbacili sve što se protivi kršćanskome imenu te ustrajali u zajedničkom hodu putem života, kao Crkva, kao crkvena zajednica.

Prema kardinalovome mišljenju, temeljne vrednote po kršćanskome shvaćanju dolaze od Boga koji je izmislio osobu i ljudsku zajednicu.

Eliasa Murra dogodio se u utorak 12. srpnja u kršćanskome bejrutskom predgrađu Anteliasu.

Ne poznaje li se takav stav Josipa iz Arimateje i pobožnih žena još i danas u kršćanskome iskustvu?

Ne može se ovdje još govoriti o krštenju u kršćanskome smislu, nego o svojevrsnom obrednom pranju koje se vjerojatno moglo vi še puta u životu ponoviti, kako bi se naznačilo da se čovjek obratio.

Prètot nam poručuje kako je pred nama još dug put do toga da božanski časoslov postane " ponuda " kršćanskome puku.

Vjerojatno 1529. godine, tj. nakon smrti Bernardina Frankopana, feudalnoga patrona i mecene Modruške ili krbavske biskupije, tadašnji riječki kapetan Nikola Jurišić, Senjanin i glagoljaš tradicijom podupire prognanika-biskupa modruškoga ili krbavskoga Šimuna Kožičića Benju koji je neko vrijeme bio i upravitelj senjske biskupije u njegovome radu: obrani hrvatskoga narodnoga bića, teritorija i europskoga društva zasnovana na kršćanskome univerzalizmu i zajedništvu.

- Antropološka žarišta obrednoga simbolizma, Ivica Žižić - Razumijevanje simbola u kršćanskome komunikacijskom ključu, Ivan Šaško - Liturgija je mjesto susreta s Otajstvom (Liturgijska igra simbola kao prostor otajstvenoga događanja), Ante Crnčević

7. Za takav je stav potrebna svijest o svojoj ukorijenjenosti u vjeri i svijest o kršćanskome identitetu.

Svakome je zajamčeno pravo na slobodno udruživanje i sigurno će biti onih političkih opcija koje neće biti srodne našemu kršćanskome svjetonazoru.

U kršćanskome razumijevanju blagdan nije takav tek po ljudskim slavljeničkim činima, ili po ljudskom kalendarskom izdvajanju nekoga dana iz redovitoga ritma vremena, nego po onomu što taj dan u sebi nosi, a to je povezanost s Iskonom, s Dobrom.

Zbog toga su bili veoma popularni u kršćanskome svijetu.

Najnovija arheološka istraživanja starohrvatskih grobalja ukazuju da su Hrvati nakon doseljenja nastavili živjeti u staroj vjeri i prema svojim običajima.O štovanju njihovih starih božanstava svjedoče i imena planinskih vrhova poput primjerice Troglava na Dinari, i neke današnje narodne pjesme i običaji.Primjerice, sadnjom pšenice koja je čisti hrvatski običaj još od doseljenja Hrvata, danas se označava blagdan Sv. Lucije.No, blizina kršćanskog stanovništva postupno je Hrvatima približavala i kršćansku vjeru, pa se dio Hrvata zasigurno pokrstio i prije no što je kršćanstvo postalo vjerom svih Hrvata.Na razmjerno tolerantan odnos novodoseljenih Hrvata prema kršćanskome stanovništvu ukazuje i misija opata Martina kojega je papa Ivan IV.poslao s mnogo novca u Dalmaciju 641. godine da otkupi zarobljenike od pogana.

Masonstvo bi i dalje držalo prihvatljivim deističko ili unitarističko poimanje Boga nasuprot kršćanskome poimanju Boga kao Trojstva jednoga Boga u tri Osobe.

To je naše poslanje u služenju kršćanskome narodu«, poručio je papa Ivan Pavao II. svećenicima u propovijedi za Jubilej svećenika 18. svibnja 2000. Svećenik je Kristov sluga da bi bio, počinjući od njega, za njega i s njime, sluga ljudi.

Špiro Marasović u članku Solidarnost u kršćanskome socijalnom nauku promišlja o solidarnosti s motrišta kršćanskoga socijalnog nauka.

Željka Kovačević Andrijanić pruža nam i nadu, a ona se nazire u autoričinom vjerovanju po kršćanskome nauku, da će svi zajedno pronaći ljubav na onom višem, anđeoskom nivou, kad se u " liku ptice-anđela " ponovno sretnu u Raju.