... Treba samo jednom poći u posjetu u Blidinje, pa da osjetiš i uvjeriš se da ćeš se opet vraćati jer prvi put nisi uspio ni vidjeti, ni razumjeti kako i zašto ti snažni ljudi žive i vraćaju se u tu na izgled " golet " i vrlet gdje " ništa " nema... osim vječnih spavaća-stečaka, ravnice koliko ti oko seže, divlje gradnje kućica, koje tu nikada nisu ni smjele biti i hotela " Hajdučke vrleti ", koji se nakon iznenadne pogibije vlasnika, i dalje bori sa sobom, prirodom, ali i vjerom u bolje i neizrecivom ljubavi, koju pruža svojim posjetiteljima...... Tek kad ponoviš svoj dolazak, počinješ pomalo shvaćati i uviđati kome i čemu se ti ljudi vraćaju, što to čuvaju, njeguju i nedaju... zašto tu žive, čemu se raduju i što ih " drži " na životu... Dovoljno je čuti fra Krasića, tu hodajuću enciklopediju znanja, vjere i uspomena, kako s oltara crkve u Masnoj luci moli i poručuje svojim vjernicima... gledajući lica mještana, njihovu ljubav na licu za svoga svećenika, vjeru u bolje sutra, uvjerenje da ih ništa neće poljuljati u toj vjeri i ljubavi za svojim, uvjeriš se da si na mjestu gdje je sve počelo i ostalo, onako otvoreno, iskreno, snažno i trajno i da ćeš opet doći u potragu za novim, neotkrivenim čidom tog sraza čovjeka s prirodom...