pa počnimo. bili smo jako dobri, jako jako. proveli cijeli život zajedno, skoro. pecali ribe, jednom mi je i palačinke napravio al znate muške, jela sam ih sa žlicom. volio me vozit u tačkama i pričat mi uvijek istu priču: zašto zec ide preko brda? zato što ne može kroz brdo. a zašto vlak ide kroz brdo? zato što nije zec. poslije kiše bi skupljali puževe i jeli ih za ručak. jednom mi je kupio kokoš i tri pilića. čuvala sam ih dva dana a onda poklonila nekim ljudima na selu. vodio bi me po livadama. išla je i moja sestra s nama. onda je pala u koprive i rikala da se cijelo zagorje orilo. više nije išla. skupljali bi kravlju balegu, on je to zvao torte, i sadili blitvu. bila je to najfinija blitva koju sam jela. naučio me cijepat drva, radit figure od lapora, penjat se na krovove, bit cinična lažljivica, krast kokoškama jaja.a onda sam odrasla i život je reko: ajmo sad mala, test izdržljivosti sve je bilo tako, ništa nisam izmislila, dajem lijevo jaje ako jesam.... ma dam oba, na.