prekjučer popodne, kad sam se vraća kući s posla, i već drugi put u istom danu ful pokisa, mi je pala ideja za post, ovaj post. ali jučer zubar, pa nemile scene su me malo omeli da ga napišem. tako da sad ide. ja cili život slušam puno poslovica. moja majka za svaku situaciju u životu ima jednu prigodnu. istina, to postaje jako zamorno kad ti za svaki potez u životu kaže " ko što bi rekli naši stari.... ". danas kad pogledam to i nije toliko loše. pomoglo mi je na testiranju za Plivu, jer jedan test je bio tumačenje narodnih poslovica. razbio sam ga kod od šale: -)) ali nisam primljen u plivu i ne radim tamo, ali to nema veze. a sve se češće hvatam kako drugima najlakše neku situaciju objasnim kroz poslovice: -)) a to valjda tako mora biti. toliko mi je usadila te poslovice u glavu da ih se nikako ne mogu riješiti. uglavnom, slušajući te poslovice, sam uvik bio opominjan u stilu kako sam mlad-lud i da jedva čekaju da odrastem pa da se uozbiljim. i ono tipa " pitat će te starost di je bila mladost ", " kako si tako neodgovoran " i bla, bla... ali ja gledam sebe i što sam stariji to gluplje i neprimejrenije poteze radim. npr. ja sam prekjučer pokisnuo tri puta do kože. zašto? jer nisam htio poniti kišobran. jer što je to meni pretrčati 300 metara po kiši da odem na kavu za vrime pauze ili prići 3,27 km biciklom s posla doma ili... a u startu sam napravio pogrešku. čujem to jutro na tv-u da će biti kiša i hladno, a ja najljetskije šlape, pogledaj sliku jer ne znam kako ih opisati, obuvam i na bicikl. ja sam se smrza i onda na poslu još led ledeni. to mi ne bi ni palo napamet s 17 godina. onda zaluđenost sportom. uvik sam bio zaluđen, ali zna sam koliko mogu. iša bi ja di god bi me zvali, ali pazio bih da nešto pojedem prije, da se ne oznojim previše... a danas ja sam u stanju četiri dana ići na neke aktivnosti, mada već nakon prve imam jaki muscul-fiber, ali moja glava šalje impulse " daj još, još, još.... " nije me briga jesam jeo, dovedem se do dehidracije jer sam zaboravio poniti vodu, neko me pocipa po nogama a ja hrabro nastavljam a nakon utakmice ne mogu voziti auto niti stajati... ima toga još ali ne smim se baš toliko ocrnjivati: -))) ne znam što mi se događa. nisam još u krizi srednjih godina, kažu da to dolazi tek u 40 - ima, ali svaki dan sam sve neozbiljniji. zna neko di je granica i kad se postaje ozbiljniji?