Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Krnjeuša, Bosansko Grahovo, a u Lici) Boričevac.

Naime, na tom su području četnici sustavno opustošili i zapalili nekoliko hrvatskih i muslimanskih sela, te likvidirali veći broj nevinih osoba, žena i djece, i to u naseljima Boričevac, Kulen-Vakuf, Ivezić-kuće, Krnjeuša i dr. Stoga nedvojbeno proizlazi kako su zbivanja u Srbu nastala kao rezultat stalno aktualne srpske politike potpunog neprihvaćanja samostalne Hrvatske, zbog čega se taj događaj doista ni po čemu ne može pojednostavljeno tumačiti primamljivim pojmom antifašizma.

Dana 2. kolovoza 1941. à etnici kolju 80 hrvatskih seljaka u dva sela, Vrtoà e i Krnjeuša, a oba sela su sravnili sa zemljom, kao i stotinjak drugih sela po Bosni.

Također, u hrvatskom selu Krnjeuša pobili su 270 hrvatskih civila, zapalili katoličku crkvu, a svećenika Barišića su pekli na ražnju ispred crkve.

Nestor (Drvar), Juraj Gospodnitić (Bosansko Grahovo) i Krešimir Barišić (Krnjeuša), a sve crkve na tom području zapaljene su.

Dakle 8 mjeseci poslije 27. srpnja 1941. Uništene župe Uništene su župe Bosanski Petrovac - Drvar, Bosansko Grahovo, Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca i Borićevac u Lici - ubijani i protjerivani Hrvati i ostalo nesrpsko pučanstvo U navedenim župama okrutno su ubijena sva trojica župnika: vlč.

Tek u novije vrijeme pojavilo se je nekoliko knjiga o tim stradanjima: Pogrom u Krnjeuši od od prof. Josipa Jurjevića, Zbornik o Bosanskom Grahovu Hrvati Dinare od Slavka Galiota i Ante Orlovca Procvat, propast i obnova te knjiga Ane Došen: Krnjeuša u srcu i sjećanju.

U strahovitom pokolju 9. i 10. kolovoza 1941. u Krnjeuši teško je zlostavljan i ubijen te konačno zapaljen (skalpiran je bačen u goruću crkvu, op.p.), zajedno s još trojicom svećeničkih pripravnika, a tada je posve uništena i cijela župa Krnjeuša koja se nikada više nije obnovila. (iz tiskanih u izdanju banjalučkog Biskupskog ordinarijata)

Sudbina župe Krnjeuša Pobunjeni Srbi su 2. kolovoza 1941. godine upali u selo Vrtoče, uhitili Josu Matijevića, trgovca i krčmara i njegovu ženu Mariju i oboje ubili, a njihove odsječene glave nabili na kolce na ogradu.

Zajednica povratnika Hrvatske Zajednica povratnika Ličko-senjske županije i Udruga Ličana župe Boričevac, Bjelovar, kojima je zajednički cilj istraživanje i promicanje istine o zbivanjima u drugom svjetskom ratu i poraću, poglavito o stradanju žitelja katoličkih župa u Lici i zapadnoj Bosni, na primjer župe Boričevac, Palanka, Rudopolje, Gračac, Udbina, Korenica, Priboj, Zrin, Španovica, Krnjeuša, Drvar, Bosanski Petrovac i dr. od velikosrpskih zločinaca 27.07.1941. g i narednih dana,

Također, nije jasno zašto dr. Goldstein navodi da su zločine u selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brotnju izvršili pročetnički elementi, umjesto da jasno i precizno napiše kako je bilo riječ o četnicima.

Dr. Goldstein, doduše, navodi da su dio ustanika u Lici organizirali () i pročetnički elementi koji su nakon 27. srpnja počinili osvetničke zločine u bosanskohercegovačkim selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brotnju, ali to se ni u brojkama, ni u razmjerima ne može usporediti s ustaškim zločinima.

Župa Krnjeuša je 1938. godine imala 1268 vjernika, uglavnom Hrvata.

Edvard Kardelj je 1941. izvršio monitoring ustanka partije u Hrvatskoj i zaključio da ustanak zato nije uspio što se drugovi nisu držali Lenjinove revolucionarne prakse, te je Kardelj u depeši Tita obavijestio kako je drugovima u Hrvatskoj objasnio da« (...) u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije. »Teror se i dogodio 2. kolovoza 1941. u bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče kada su pod crvenim stijegom revolucije ubijena 83 zarobljena seljaka odnosno osobe hrvatske nacionalnosti i rimokatoličke vjeroispovjedi, među njima zvjerski zaklani župnik Krešimir Barić.

Jurjevića navedena su imena 232 žrtave s područja župe Krnjeuša kojima je kasnije dodan još određen broj žrtava čije podatke su pokupili drugi istraživači i svjedoci zbivanja.

Zagrebačka grupacija osnovala je početkom ovoga milenija svoju udrugu pod imenom: " Zavičajna udruga Krnjeuša, kolovoz 1941. godine ".

Pritom i sam priznaje da su dio ustanika u Lici organizirali () i pročetnički elementi koji su nakon 27. srpnja počinili osvetničke zločine u bosanskohercegovačkim selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brotnju, ali to se ni u brojkama, ni u razmjerima ne može usporediti s ustaškim zločinima. Uistinu je teško vagati razmjere zločina, a uz to se jedan zločin ne može opravdavati drugim zločinom, no činjenica je da su ustanici na cijelom području na kojem su djelovali u tek nekoliko dana očistili Hrvate i bosanskohercegovačke muslimane.

Pritom treba podsjetiti ne samo na mjesta koja spominje dr. Goldstein: ličko selo Brotnjo u kojem su ustanici 28. srpnja ubili 37 članova hrvatske obitelji Ivezić, bosansko mjesto Vrtoče u kojem su ustanici (gerilci) 2. kolovoza i kasnije ubili više mještana na osobito okrutan način te susjedna Krnjeuša u kojoj je 9. kolovoza prema nekim procjenama ubijeno najmanje oko 240 Hrvata (među njima i župnik Krešimir Barišić kojega su prije toga gerilci okrutno mučili).

Evo izvatka iz popisa Titovih ratnih zločina: spaljivanje bosanskih sela Krnjeuša i Vrtoče 2. kolovoza 1941. od strane Titovih partizana i pokolj 83 poimenično nabrojanih seljaka hrvatske nacionalnosti i rimokatoličke vjeroispovjedi, među njima zvjerski zaklani župnik Krešimir Barić.

Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred« narodnom vlašću »izbjeglo u Foču.

Budući su u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj postojale jake četničke organizacije, potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a jos više proglas Nezavisne Države Hrvatske, dočekali s pozivom: " Srbi na okup " Dok se još nova država nije konsolidirala, počeli su progoni i pokolji Hrvata i muslimana u Hercegovini, u Podrinju (Foča, Čajniče, Goražde), u Bosanskoj Krajini (Krnjeuša) i drugdje.

Bilo je to 2. kolovoza 1941. Srbi su palili mjesec dana, dok nije ostao ni kamen na kamenu, razrušili su i groblje, a crkvu tek 1942. Preostala su još dva mjesta naseljena Hrvatima: Vrtoče i Krnjeuša na bosanskoj strani granice.

Učiteljevala je u Istri (Rovinj, Bujština...) do 1956. Bila je i predavač na Učiteljskoj školi u Puli, te jedno vrijeme i njen direktor. 1961 - 1971. redovni je profesor na Pedagoškoj akademiji u Puli te je u vremenu od 1967. do 1971. godine obnašala dužnost dekana na istoj. 1971. postaje redovni profesor na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu Odjel za predškolski odgoj gdje je radila do umirovljenja 1978. 1977. objavila je priručnik« Odgoj i obrazovanje u dječjem vrtiću »koji je bio prvi cjelovitiji pristup predškolskom odgoju nakon 1895. 1994. objavila je ratne i poratne priče« Krnjeuša u srcu i sjećanju »2007. objavila je novele« To je bilo onda », osvrt na stradanja. 2009. objavila je roman-kroniku« Lari i Penati Bribićeva doma »koji je zaokružio ovu trilogiju.

Tako su posve zatrti Hrvati u župama: Drvar, Bosansko Grahovo i Krnjeuša u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska).

Jedan dvorski povjesničar reče u obranu Josipovićevih povijesnih dogmi i mitova o Srbu, da je Srbu, dakle, četničkom pokolju hrvatskih civila od 27. srpnja 1941. godine, prethodilo Jadovno, dakle, oružani ustanci srpskih pobunjenika u četnicima i partizanima u N. D. H. se opravdavaju kao obrana, međutim, teško da obranu mogu predstavljati masakri nad hrvatskim civilima kao na pr. pokolj Hrvata u Bortnji koje su četnici 27. srpnja 1941. bacili u jamu, ili pokolj nad hrvatskim izbjegličkim civilnim kolonama iz Udbine, pa pokolji hrvatskih rimokatoličkih svećenika za vrijeme narodnog ustanka, te pokolj civilnog stanovništva Kulen Vakufa od strane partizana, ili etničko čišćenje hrvatskog ličkog sela Boričevac kod Plitvica, u kolovozu 1941. godine, ili četnički masakr nad hrvatskim civilima u bosanskim mjestima Vrtoče od 2. kolovoza, i Krnjeuša od 9. kolovoza 1941. godine itd.

U nekoliko dana od 27. srpnja 41. godine u plamenu i krvi nestala su mjesta Boričevac, Brotinja, Oraovac, Jasenovača, Poljica, Mišljenovac, Rudopolje, Palanka, Malovan, Duboki Dol, Krnjeuša i dr. Likvidirani su i Hrvati iz Gornjeg i Donjeg Lapca, iz Mazina i mnogih drugih mjesta gdje su Hrvati živjeli sa Srbima.

" Dubovik, Potkalinje, Ostrežnica, Veliki Badić, Mali Badić, sva iz kotara Bosanska Krupa, te isto tako pobili mnogo muslimanskog življa ", zatim Arapuša, Budimljić, Japra; Krnjeuša, Kamengrad, Lušci Palanka, Hozići, Agići i još mnoga druga.

Prva je da su srbski ustanici bili antifašisti, a njihov ustanak antifašistički, i druga, da su zločin u Boričevcu i okolnim hrvatskim selima te u obližnjem bosanskom Pounju (Vakuf, Krnjeuša) počinili četnici, tj. oni koji su, kako ih je u svom govoru u Srbu opisao narodni zastupnik Milorad Pupovac, pozdravljali sa Za kralja i otadžbinu.

No ne treba zaboraviti da su i 1941. Srbi prvi započeli s klanjem Hrvata (Srb, Krnjeuša, Grahovo, Crikvenica, Donji Mosti, Hercegovina), jer hrvatska vlast još nije bila ni organizirana. 3. Čuj ljudi su od 1941. do 1945. ubijani jer su Hrvati od Krnjeuše do Bleiburga, tak da što bi bilo kad bi bilo s Hitlerom i Dalmatincima.

Poznato je da je taj pojam stvorio Marko Orešković, označivši njime one ustanike koji su, pod četničkim utjecajem, radili isto što i ustaše broj jedan kad su iz gole osvete na ličko-bosanskoj granici zapalili nekoliko hrvatskih i muslimanskih sela i pobili više nevinih ljudi, žena i djece (Boričevac, Kulen-Vakuf, Ivezić-kuće, Krnjeuša i dr.).