Ja sam njegovi ranjenici i njegovi prosjaci, njegovi vojnici i svećenici, trgovci, velikodostojnici, ja sam tlo kojim kročiš i izvor koji taži žeđ svakome... "

kročiš u san tu je na istom mjestu u istom položaju u kojem si je ostavio jutros kada si se probudio spava uvlačiš se u krevet i promatraš joj lice slušaš kako diše znaš da sanja kako ulaziš kroz ta vrata i liježeš kraj nje da joj promatraš lice i pomišljaš dva tisućljeća nakon Krista svakih 30 sekundi u svijetu od gladi umre jedno dijete Pol Pot je pobio 1/5 stanovništva Kambođe Staljin je sredio 20 milijun Rusa u drugom svjetskom ratu stradalo je 55 milijuna ljudi u prvom svjetskom ratu stradalo je 10 milijuna ljudi ubojica čuči na svakom metru kvadratnom čeka, posve čovjekolik, tvoj susjed, brižan otac dvoje djece naoružan, spreman, spremniji nego što ćemo ti i ja ikada biti povijest je samo gomila prolivene krvi, sperme, pobačaja spletki, podmetanja, laži, preljuba i prevara proždrtih krava, volova, ševa, veprova, janjaca spaljenih sela, gradova i šuma odsječenih glava, udova, iskopanih očiju prolivenih suza silovanih žena nema tu ničeg svetog ničeg da se uradi ničeg da se postigne osvoji jednog ćeš dana otvoriti oči i ja ću vidjeti koje su boje reći ćeš mi svoje ime i više se neću vraćati k toj bagri...

Baš mi je drago što si se vratila a još draže što tako hrabro kroz život kročiš.

No za Petra vrijedi ono što vrijedi za sve velike ljudi: nije bitno kako maleno je mjesto iz kojeg dolaziš već koliko je širok put kojim kročiš prema budućnosti

A vidiš, uspjela si pomiriti te dvije krajnosti makar poveznica bila nemir kroz koji sve dosad sigurno kročiš.

rekao si da ništa nismo imali, pa nemamo ništa ni za izgubiti, i ja sam nažalost to potvrdila, i time sama sebi sudila, varamo se i lažemo sami sebe, kao što ja imam tebe, tako i ti imaš mene, tečemo jedno drugome kroz vene, dušom mi kročiš, srce mi još držiš u dlanovima, tvoj lik luta mojim mislima, osjećam da si ti taj, osoba koja mi je suđena, osmijeh mi je nestao, od kad mi je tvoj glas stran, u očima mi se tuga vidi, u koraku mi se bol osjeti, sad razumijem riječi stare, razmisli dvaput, prije nego li krivo kažeš, opekla sam se, i ponovit se neće, zato i ti dobro razmisli, jer ja ću te čekat svaku veće...

Nije to niti blizu one nevjerojatne Seville, koja ti izbije sav zrak iz pluća čim u nju kročiš, ali opet, dovoljno je izvorno i šarmantno da te natjera da se zavučeš u jednu od onih mračnih kala, izvališ na kameno stubište pa cuclaš sangriju do duboko u noć.

Spominje kako je Rocinha sigurna i da bez opasnosti ovdje možemo doći i sami, za razliku od nekih drugih favela gdje bi te upucali da samo u njih kročiš nogom.

Pazi šta pišeš, kolega moga bi te Mamić, pardon Vujčić i izbacit iz dvorane ako u nju kročiš

Ako ti kročiš s njim, nema problema

Udara te sa svih strana, a ti i dalje, duboko ukrijepljena u Božju milost, oslanjajući se na Njegov križ, kročiš korak po korak.

Put je staza kojom kročiš; nema tu karte sa točkama pa ti sad biraš kvotu do koje ćeš i naljepiš joj etiketu " cilja ".

Astralis je institucija, legenda koja živi, večer koja započne kada prvi put kročiš nogom na podij i zapravo više nikada ne prestaje nego se nastavlja u obliku najljepše životne pustolovine, avanture koja obećava.

Toliko blizu da čim nogom kročiš na balkon, ako te ugleda ovaj preko puta, odmah panično kreće spuštati rolete, kao da si baš izišao na balkon kako bi pratio njegove ili njezine kretnje.

Kažeš kako u mojim očima vidiš snagu i hrabrost da kročiš dalje, pa čak i onda kada ti se noge čine teške poput olova i kada ne nazireš svjetlo na kraju svog puta kažeš kako ne možeš zamisliti svoj život bez mene i kako moram još dugo, dugo ostati uz tebe

Dob i bolest rade svoje punom snagom, ali se ti lijepo odupireš tim teškoćama i kročiš hrabro naprijed.

Stojim bespomoćno uz put dok ti kročiš prema Golgoti.

Krist ide pred tobom i osvjetljava tvoj cilj, pravac, on je pokraj tebe, rasvjetljava životnu stazu kojom kročiš.

Stvarno je divan osjećaj kad prvi put nogom kročiš i ideš nekuda, a sve ti se čini poznato i tako... prisno.

Nada je nečiji spas, a nečija kazna, a u nekim trenucima a little bit of both, ali ako u nešto vjerujem onda je to da daleko stižeš samo kad ideš svojim putem, i premda njime prvi put kročiš koračaš puno lakše kao da odnekud već znaš put, samo zato što te tjera srce.

Gdje god da kročiš, vidjet ćeš nešto novo.

Idi seko lijepa, samo idi putem kojim kročiš.

Da Bog da više nikad ne kročiš na sjever

Kada kročiš na pozornicu i kada ti u uhu odbrojava režija 3,2,1 - VANI SI

Marko Barašin: KROČIŠ LI Na putu utabanom Mudro, blagošću, radošću Može li se dogoditi Ono od čega umio ne bih, izaći Mrvu mudriji, za pouku pametniji Po putu utabanom u vijugavosti U mudrosti, a blagosti Tihoj radosti POVJERLJIVO Stvari ima istinom glasnih, sasvim jasnih Zadobiješ povjerenje Ima li smisla tad Izgubiti uvjerenje Prema tome povjerenje Kud i koja tiha je laž Što budi Okrivljenju draž...

koliko je zapravo potrebno pružiti ruku da bih dotaknula nebo? možda baš sada i jesam u njemu, možda ga dotičem tako vješto, a da toga nisam ni svjesna. možda uživam u njemu, možda plačem, sanjam i želim. probudi se, otvori oči širom i gledaj ravno u proljeće obgrli ga rukama i ne daj mu da ode. barem ne do kraja lipnja. onda ga spremi zajedno sa zimom, sa jeseni, spremi ih tako tajno da ćeš zaboraviti gdje se nalaze, negdje duboko u zaborav, gdje se nećeš sjećati što si tada radila, gdje si sve ostavila svoj potpis, možda urezan u drvo, a možda kredom već sada ispran kišom. kada ga tako spremiš, potpuno zaboraviš na njega, opet će doći duga i hladna zima i opet će te živcirati praznici i bit ćeš i sjetna i tužna, a smijati se kao sretna. boljet će te što moraš glumiti kako voliš blagdane. nitko te zapravo ne razumije kako te oni najviše bole. svi su tu, a nema najvažnijeg. i onda ćeš ga poželjeti. dozivati ga nostalogičnije no ikada. prožet će te čežnja sa sveprisutnom bjelinom i snjezima koji padaju i padaju. tada ćeš možda i zaplakati za onim, pa i ovim djetetom koje je nestalo na možda i predugim putevima odrastanja baš tog proljeća. bit će ti žao, ali odrasla si i suze ti više ne trebaju, znaš valjda kako to veliki rade? kročiš naprijed, a želiš natrag. onda nastaje ona bol, za koju kažu da se ne preboli, nego da je jedna od onih na koju naviknemo. i eto te ondje velika si i plješću ti. ne znaš ni sama zašto. samo si ondje i štuju te. ne vidiš ni tortu ni svjećice, a tako bi ih rado, najradije ugasila i zaželjela da si tako daleko, daleko, i godinama manja. i mogla bi da možeš.. mogla bi da znaš.

Baš bi te hercig bilo vidjeti kako uz zvuke moćnih orgulja kročiš prostrani katedralskim koridorom, podupirajući se o biskupski štap.

Ma znam, glupasto je, ali, kao, sutra kročiš u nekog novog sebe.

Kročiš u nepoznato, osim ako ti dalja ili bliža individua nije iz te branše pa si upućen u čari i propuste.

Uvidjet ćeš da tim putem odavno kročiš i da ne trebaš biti iznenađena ishodom.